Čudakinja

Čudakinja s ananasom

Kao što rekoh, od svega čega se može biti član, ja sam član jedino udruge Franak. Ni društva novinara, ni pisaca, ni književnika, nego društva dužnika. Možda je to ipak čudno, a ne samo žalosno. Možda sam  čudna. (Čudna? čudna? riječ čudna gubi značenje, previše puta sam je ponovila.)

Teško je to reći, jer, čini mi se, čovjek nikad nije svjestan svoj najjačih svojstava, preunutra je s njima, osobito kad su ta svojstva mane. Najjača svojstva su najveća, najdublja, obuhvaćaju ga cijeloga, da bi ih vidio morao bi se razdvojiti od sebe, a to baš ne bi bilo zdravo.

Jutros sam vidjela kako me radnik s gradilišta pokraj kojega sam prolazila zabezeknuto gleda, pa sam „pogledala“ što on vidi:  ide žena žurnim korakom, ja; torba preko ramena, u ruci drži zdjelicu iz koje nešto u hodu nabada vilicom i trpa u usta.

Jer ja svako jutro doručkujem ananas u hodu, ne zato što nemam vremena u miru jesti, nego zato što mi je neekonomično samo hodati. Ne znam je li to zbog karme (jedan mi je prijatelj izračunao da zbog ne znam kojega broja svoje karme uvijek radim više stvari odjednom i tada sam najzadovoljnija) ili zato što sam žena, pa sam izdresirana. U svoju obranu mogu reći:  prvo, većinu dana u godini jedem jabuke, što je manje napadno od zdjelice s ananasom i vilice; drugo, na Jurjevskoj nema puno prolaznika, a zdjelicu obično ispraznim do Palainovke.