Dokona domaćica

Oraščići, Ergorapido 18 V, Rieker, https, suosjećanje, majstor za popravljanje torbi, jeftiniji dirteraseri

„Što je, gdje su postovi?“, kaže L. „Razmazila si nas, pa sad ništa.“

L. je dobra, ona to mene želi ohrabriti.

Nije samo dobra. Ona negoduje kad kažem da je genijalka i da sve zna. Kaže da je to samo slučaj i samo radoznalost. Kao da je radoznalost samo! Radoznalost pokreće svijet.

Ne dopušta da je citiram pa ću prepričati:

– otkrila je da u Gardenu ima oraščića, ali služe za pranje, a ne omekšivanje rublja;

– otkrila je i kupila novi usisavač Ergorapido, jačine 18 V, za razliku od mojega koji je 12 i ne može usisati ni iglicu bora s glatkog parketa. Ako netko ne zna, Ergorapido je elegantan i lagan “štapni”usisavač na baterije, stoji na punjaču, moj je ciklama boje. Ima odvojivi dio za usisavanje mrvica s povišenih površina ili automobilskih sjedišta, nema vrećicu, nego spremnik od tvrde plastike koji se lako prazni, i u svemu je savršen osim što, za razliku od njezinog, ne usisava;

– kad sam svojoj kolegici poslala adresu svog bloga https, L. me nježno upozorila: „Nisi baš Pentagon, s je znak za security, tvoj blog je svima dostupan, znači da je http“;

– i to nije sve: pomogla mi je pronaći što Houellebecq kaže o suosjećanju[1], prisjetila se gdje je čitala (L. nevjerojatno puno čita) i poslala mi citat iz ‘Mogućnosti otoka’.

‘Tjelesna želja, ma kako silovita bila, nikad mi nije bila dostatna da bih nekoga volio, taj je krajnji stupanj mogla doseći samo ako bi joj se, u nekoj neobičnoj mješavini, pridružilo suosjećanje prema željenom biću; svako živo biće, dakako, zaslužuje suosjećanje zbog same činjenice što živi, jer to znači da je izloženo bezbrojnim patnjama…“

Oprosti, L., morala sam ovo napisati. Ne bi bilo pravedno da nisam.

I ujedno, isprika S. Obećala sam (sebi) da joj više neću davati savjete (vidi post o savjetu), pa i neću. Samo kažem: u Nami na Trgu imaju Rieker sandale s debljim gumenim potplatom, zatvorene na prstima, s remenčićem na peti, savršene za izvjesne probleme sa stopalima.

Dodatak o spužvicama:

Žao mi je što sam kupila deset paketića čudotvornih spužvica Vileda, jer mi je Višnja pokazala to isto, samo jeftinije, Profissimo, također iz DM-a. Te se zovu Schmutz-radierer.

Majstor za popravljanje torbi

Prepješačila sam pola grada da nađem nekoga tko će mi popraviti remen na torbici, otkinuo se metalni druker. Na kraju sam se sjetila majstora kojega mi je Višnja spomenula, na početku Stare Vlaške. Majstor popravlja cipele i torbe, izrađuje ključeve i još koješta. Pogledao je torbu. „Nema problema, popravit ćemo. Sto kuna“, rekao je.

„Sto kuna?!“ Cijelu torbicu platila sam četiristo.

„Da, gospođo. Unaprijed.“

„Unaprijed?!“

„Vidite, lijepo vam piše.“

„Mislila sam da se to odnosi samo na ključeve, jer što biste s tuđim ključevima, ako ne dođu po njih.“

„A što bih s vašom torbicom? U Caritas?“ Raširi ruke kao da kaže: uzmi ili ostavi.

Pokorno sam platila. Majstor je bahat je jer mu dobro ide, k tome  govor mu je bosanski ili hercegovački[2], sveukupno, jedan od onih mudrijaša koji misle da sve najbolje znaju.

Odlučila sam da ću mu, kad dođem po torbicu, reći: „Da znate, nikome vas neću preporučiti kad ste tako skupi“, ali nisam, ne bi bilo pošteno, kad sam već pristala na njegove uvjete.

„Drugi put mene pitaj kad tako nešto trebaš“, rekao je Slaven. „Ima jedan odličan i jeftin majstor u Kačićevoj, u jednoj veži, blizu Ilice.“

„Ima i jedna stara radionica tamo na uglu Ilice i Nad Lipom“, rekla je moja šogorica.

Pa eto, da i vi znate – ne nosite na popravak u Staru Vlašku, nego u Kačićevu ili Nad Lipom.


[1] Poslije mi je i Ćuća našla taj citat, a Slaven poslao link na razne intervjue, među njima nema toga koji sam gledala. I dalje tražim.

[2] Već drugi put spominjem Hercegovce u kontekstu koji ne zvuči pohvalno. Ne bih htjela da itko pomisli da je stvar u mojoj netoleranciji, ne, stvar je samo u  njihovoj statistici (učestalost pojavljivanja). Da dokažem svoj slučaj, vrijeme je da objavim da sam i sama Bosanka, po tati i po rođenju, a sve su prilike da se obitelj mog tate prije nekoliko stoljeća u Bosnu doselila iz Hercegovine. Što bi se reklo: ko će kome ko svoj svome. Pa tako i ja po Hercegovcima.

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Dokona domaćica i označen sa , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan odgovor na Dokona domaćica

  1. Ligia Luckhurst napisao:

    Imala sam djeda Hercegovca, pa pridruzujem svoj glas negativnom pisanju o Hercegovcima. Osim dugovjecnosti, taj tip nije imao nista pozitivno u sebi. jabuka, naravno, ne pada daleko od stabla 🙂
    Slazem se s Houellebecquom — ljudi su heroji vec sto ustaju iz kreveta, i suosjecanje (empathy) je jedan od najsnaznijih elemenata bracne ljubavi. I suosjecanje nije isto sto i samilost. Empathy is not the same as sympathy.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s