Zapažanje 6: Suosjećanje

Nama, Holding, Houellebecq

Naki dan sam imala ovakav dan:

Otišla sam u Namu, gdje sam večer prije vidjela… – zbog pristojnosti moga bloga, nazvat ću taj predmet Rubljem –  Rublje kakvo svugdje tražim. Imali su samo crno, a ja sam htjela i crno i bijelo, pa kako je Rublje skupo, a ja bez novca, odlučila sam pričekati da dobiju i bijelo, kako bih mogla platiti na šest rata preko tekućeg računa: minimum za rate je 500 kuna. Usput, prodavačica je rekla: „Da, ovo je sad stara cijena, novo će doći po novoj cijeni, tak su nam rekli…“ 

Naravno tek kad sam otišla, shvatila sam što je rekla i da je bolje kupiti makar i samo crno Rublje po nižoj cijeni, pa sam ujutro ponovno otišla u Namu. 

Uzmem paketić crnog Rublja po staroj cijeni, 119 kuna, i odnesem na kasu. Blagajnica otkuca šifru i na prozorčiću se pojavi iznos:  129, 00. Ja se upitno i bez riječi zapiljim, a blagajnica se odmah zbuni: „Hm… a koliko piše na polici?“

„Piše 119“, kažem ja.

 „Da“, veli ona, „to je naša greška, nismo promijenile kalkulaciju.“

„Kalkulaciju? Mislite cijenu? Pa to je stara roba, ne možete staviti novu cijenu na staru robu?!“

„Ne, gospođo, mislim kalkulaciju… Oprostite, to je naša greška“, ponovi. Počela je nešto nerazumljivo objašnjavati, a ja sam rekla da je to nemoguće i neka mi kaže gdje se mogu žaliti.

„Ovako ćemo, gospođo“, rekla je tada, „ja ću vama naplatiti 129 kuna, a vratit ću vam deset u gotovini.“

„Kako ćete mi vratiti? Odakle? Dat ćete mi svojih deset kuna?“

„Naravno, nego čijih?“ slegnula je ramenima, tužno.

„A zašto bih ja uzela vaše kune? Ja ne prosim, ja samo želim platiti pravu cijenu. Recite mi molim vas gdje mogu naći šefa.“

Vidjelo se da zabrinula. Inzistirala je da uzmem deset kuna. Na kraju mi je bilo žao koliko se preplašila. A i bilo mi je glupo trošiti toliko vremena zbog deset kuna.

Međutim, na putu od Name do moje sljedeće postaje, Holdinga,  tištila me nepravda: ukrali su mi deset kuna.

U Holding sam išla zato što smo (opet) dobili račun viši od 2000 kuna, od čega čak 1700 za potrošnju vode za siječanj. Žena na šalteru mi je rekla da je to procjena potrošnje jer nismo očitali brojilo.

„A na temelju čega su procijenili da smo za jedan mjesec potrošili 1700 kuna vode?“

„Zato što nemaju očitanje brojila.“

„Da, ali, na temelju čega…“

„Zato što nemaju…“

I tako nekoliko puta. K tome, na računu piše: Podatak o dugu je informativan. Ako ste račune u međuvremenu podmirili smatrajte ovu informaciju nepotrebnom.

„Ja svaki mjesec  podmirujem račune. Znači li to da je za mene ova informacija nepotrebna?“

„Gospođo, objasnila sam vam…“

Okrenula sam se da odem, pa sam se ponovno vratila: „Mogu li vam samo nešto reći… Vi isto plaćate račune i sigurno nemate veliku plaću i sigurno vam nije svejedno kad dobijete veliki račun za nešto što niste potrošili, a sigurno se i vama to događalo…“

Ona me gledala upitno, pretpostavljam da s njezine strane šaltera nije baš sigurno da je onaj tko to govori piljeći joj u oči posve normalan.

„Samo to sam htjela reći – kad biste pokazali malo ljudskog suosjećanja, bilo bi mi lakše. Bilo bi nam svima lakše. Ne bi nas sistemi mogli ovako mljeti…“ Po njezinom sam pogledu vidjela da sam opet zastranila, pa sam blago rekla: „Mislim, ja znam da me razumijete.“

Završilo je tako što mi je dala broj mobitela kolegice koja radi baš na očitavanju i reklamacijama. Kad sam nazvala, ta je žena bila jako susretljiva, samim tim što sam je nazvala na taj broj. Uputila me što trebam učiniti: očitati brojilo, javiti stanje i čekati novu uplatnicu.

Na putu iz Holdinga, pred susjednom zgradom bio je parkiran kamion, pa sam se jedva provlačila. Iza mene je zazvonio bicikl i neka žena je rekla: „Jel vi vidite kud hodate, to je biciklistička traka!“

„A šta bi vi, da lebdim? Vidite da nemam kud?“

„To nije moj problem.“

Stala sam i govorila za njom: „Je, to je i vaš problem, vi ste moja sugrađanka, moj sučovjek, treba biti i vaš problem i trebamo se razumjeti.“

Bicikl je brzo sredstvo, ona me nije čula, ali mi je bilo malo bolje – riječi služe da se shvati i da se ostvari.

Trebamo suosjećati, umjesto da se svađamo. Jedina prava velikodušnost je ona koja proizlazi iz suosjećanja. Velikodušnost je veća od nadmoći i pobjede, pa i od istine.

Nedavno sam gledala intervju s Houellebecqom.  Čovjek šlampavog izgleda, djeluje neumiveno, mogu zamisliti da ima blato za noktima. Možda nije sasvim trijezan. Zamuckuje i teškom mukom formira rečenice, držiš fige da uspije izreći do kraja. A na kraju, rekao je divnu rečenicu o samopouzdanju, najvećoj ljudskoj vrlini, bez koje ljudi ne bi opstali. (U potrazi sam za tim intervjuom, pa ako netko zna…)

P.S. Ona žena u Nami me okrala. Ima li suosjećanje granicu ili je ono svemu nadređeno?

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku) i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

4 odgovora na Zapažanje 6: Suosjećanje

  1. Ligia Luckhurst napisao:

    Mozda te nije okrala. Mozda ima nalog da toliko naplacuje, pa ako prodje, prodje… mozda ti je zato htjela vratiti lovu iz svog dzepa. I ovdje kod mene ljudi moraju, da bi ostali na poslu, krsiti pravila pa cak i zakon: od mene agencije zahtijevaju da se javim na mobilni telefon ako me zovu a ja sam za volanom, sto je protuzakonito. No ako neces, ima tko hoce… I tako u svemu. Ako neces, ima ih stotinu koji hoce… A mozda te i jest okrala.

    Sviđa mi se

    • vesnadrazan napisao:

      To bi se narodski reklo svaka budala ima svoje veselje (mislim na sebe, naravno)

      Sviđa mi se

    • gala napisao:

      Da je to bilo u nekoj butigi s jednim vlasnikom i jednom prodavačicom možda bi bilo muljanje, ali u ovako velikom sistemu… teško. Kalkulacija se može promijeniti u bilo kojem trenutku, što ovisi o odluci uprave, ne prodavačice, a programi su uglavnom takvi da prodavačica može prodavati samo po cijeni koja piše u sistemu. Ako na polici piše drugo, ona je:
      a) nesposobna, jer nije na vijeme promijenila ceduljicu s cijenom, a to inspekcija tako strogo kažnjava da bi je šef u tren oka poslao na cestu, ili
      b) nesposobna jer ne zna umiriti nezadovoljnog klijenta, što uprava također nagrađuje gubitkom radnog mjesta.
      Zato mislim da nije varala, samo je bila prestrašena – toliko prestrašena da bi radije dala dest kuna nego priznala grešku pred šefom.

      Sviđa mi se

    • vesnadrazan napisao:

      Drago mi je ako je tako, onda moje suosjećanje nije bilo “nepedagoški”. (Opet pitanje susoejćanje – je li ono iznad svega drugoga. Jendom sam nekom dečku dala 50 kuna, jer je rekao da nema za bus, da pokušava skupiti, ali munitko ne da. Kad sam to iuspričala svojoj djeci, zgranuli su se: “Mama, zar ti ne znaš… pa to je stara fora!”

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s