Problem priče

 Problem priče

Nema spasa od života, ja sam sebi našao spas pričom (Šegedin), napisala mi je u pismu Sani Sardelić[1], šegedinoljubac, kaže za sebe, i obećala da će mi poslati točan citat.

Priča je za mene vječita enigma. Nedavno je u jednom predstavljanju u Društvu pisaca Zoran Pongrašić rekao da voli pisati onakve knjige kakve voli i čitati, ili bar pokušava tako pisati. Možda nije dovoljno promislio prije nego što je to izjavio, bilo bi preidealno da je to moguće. U svakom slučaju, za mene je nemoguće.

Najviše volim čitati normalne priče, a kad sama pišem, rastačem priču komentarima drugih, svojim komentarima, odavanjem tajne nastanka ili podrijetla priče i raznim drugim sredstvima. Dekonstrukcija priče. Moja prijateljica Astrid to laskavo zove postupcima, ali ja znam da nisu, jer nisu namjerni – nije im svrha da budu postupci nego mi je jednostavno dosadno pisati strejt priču.

Nisam fer prema vlastitoj priči, kao što nisam fer prema svim ljudima oko sebe čije osobine i iskustva iskorištavam, usisavam kao Rainbow[2] usisavač.

Ali sam, čini mi se, shvatila što je najvažnije kad se uopće odvažiš pričati priču (kako je to samodopadno[3]!):

Priča je dobra ako je o nečemu što svi prepoznaju, svakoga zanima, svima je važno. Nisam rekla ništa novo. To se zove univerzalnost od strane priče i identificiranje od strane čitatelja.

Ali, priča ima svoj paradoks: nije bitno reći ono što svi znaju, bitno je iz kakve priče proizlazi ono što svi znaju. Jedinstvena, a univerzalna.  Otišla bih i korak dalje, možda bogohulno (književnohulno) ili možda obrnuto – govorim nešto što svi znaju: najbolje bi bilo pričati svoju priču, a da nisi ni svjestan njezine „univerzalne dimenzije“, tada bi to bilo pravo, nepatvoreno, neproračunato pripovijedanje. Kao dječje. A ako je priča dobra (istinita? iskrena? autentična?), ono univerzalno samo će, bez tvog postupka, proizaći.  Dobra priča ima snagu, jer je u njoj naša snaga, ono što je vlasniku priče najbitnije, ono u čemu je njegova snaga ili nemoć, glavna bol, strah, sreća. Ako si zaista iskren, tvoja priča imat će univerzalan smisao. Jer smo svi dijelovi iste cjeline?

Otprilike: piši lokalno, ispast će globalno.

Mislim da svatko ima jednu svoju priču i da su jedino tvoje vlastite priče ono što vrijedi ispričati i što nitko umjesto tebe ne može učiniti.

Problem je biti iskren. Iskren nije isto što i otvoren. Problem je prepoznati što je tu, među mnoštvom priča, ono tvoje najiskrenije, tvoj jedinstveni DNK.

Zato je pravo pripovijedanje čin u kojemu nema dostojanstva, ne može ga biti. A pisci su često ljudi bez dostojanstva, ljudi čiji ego nema čvrstu opnu, ne stoji visoko iznad drugih, štoviše, sluganski služi drugima, nudi im svoju priču kao dušu na dlanu. Jak ego voli samoga sebe, a, kao i svaka ljubav, i ta je slijepa, ne vidi svoje mane i boli. I ne suosjeća s drugima, nema slabosti koje bi ga s drugim povezale.

Ljudi se povezuju svojim slabostima, a ne svojim snagama.

Znam da ovo zvuči patetično i da nije spretno rečeno, ali, možda će se razumjeti.

Što me dovodi do Zorana Pongrašića i rasprave s Astrid, koja se, kao teoretičarka književnosti, ne slaže sa mnom – pa i ne smije složiti  – da svaki pisac ima samo jednu pravu priču.

O Zoranu Pongrašiću u sljedećem postu.

U međuvremenu, javila se Sani:

Draga Vesna, stiže obećano:
 
Evo kako je to u svom intervjuu sa Šegedinom zabilježio V. Pavletić:
 Pavletić: Što je za Vas literatura: izazivanje ili savladavanje sudbine; pobjeda nad vremenom ili kompenzacija poraza…neprestano kopanje po rani ili pripravljanje melema za nju…? Šegedin: Literatura, kao uostalom i sva umjetnost, za mene je spas, spas od uvjeta u kojima živimo u ovom kozmosu. Tajna radne sobe, Razgovor s Petrom Šegedinom, Nema spasa od života ili doktor Zero nasuprot pravom čovjeku, NZMH, Zagreb 1995.

Tako se izrazio u ovom intervjuu, ali u mnogim drugim literarnim tekstovima njegovi junaci izgovaraju tu misao, nema spasa od života, spas nalazim u priči…
 
Srdačan pozdrav!
Sani


[1] Sani Sardelić upoznala sam nedavno, i to samo preko pisma. Ona i moj Izdavač Dražan poznaju se, on joj je pričao o Taksiju za televiziju, posudio joj ga, ona ga je pročitala i javila mi se. Neopisivo me razveselila pismom, ja sam obožavateljica svih ljudi kojima se moja knjiga sviđa, a na sve, Sani je moja kolegica po obrazovanju (komparatistica), senzibilna na čitanje i umjetnost, sviđa mi se kako piše pisma, zanimljivo.  Nadam se da ću čitati i ono što je objavila.

[2] Rainbow usisavač – tko ga jednom proba, kune se u njega i više ne želi nijedan drugi u kući. Ja ga, na žalost još nemam, preskup mi je, ali sam vidjela što je sve izvukao iz mojih madraca.

[3] Znam da nije ispravno reći samodopadno, jer se u hrvtaskom ne kaže dopadati se, nego sviđati se, ali koliko znam ne postoji riječ samosvidljivo ni neka pogodna zamjena.

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u O pisanju i označen sa , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

4 odgovora na Problem priče

  1. Ligia Luckhurst napisao:

    Jedina svoja prica ne mora biti limitirana na jednu knjigu, ili cak na jednu narativnu strukturu, nadam se. Inace bi svaki pisac trebao napisati autobiografiju — ako je dobro napise, to je to, dovoljno, moze prestati. Srecom nije tako, barem po mome iskustvu, iako se slazem da svaki pisac — osim Shakespearea — u principu ima jednu narativnu okosnicu na koju se onda mogu navlaciti razne price kao odjeca. Ta je narativna okosnica pokatkad tako apstraktne prirode da se tesko moze izreci rijecima. Ali, barem kad se radi o dobrim piscima, moze se neposredno iskusiti citanjem djela tog autora…
    Shakespeare nema tu narativnu okosnicu. Zato je on najveci pisac svemira. Njegova je narativna okosnica nereducirani covjek.

    Sviđa mi se

    • vesnadrazan napisao:

      Ne, ne mora biti limitirana na jednu knjigu, to je samo kod pisaca iz hobija, koji možda imaju dara, a potrebu su iscrpili na autobiografiji. Tvoja priča mora se moći beskonačno puta ponoviti u neprepoznatljivim oblicima ako si pravi pisac.

      Sviđa mi se

  2. Ligia Luckhurst napisao:

    Slazem se 🙂 🙂 🙂 🙂

    Sviđa mi se

  3. ibookshrvatska napisao:

    e sad mi izgleda nesto si uradila komentarima, daj da vidim, drago mi je da si ti stavila ovo od Sani, da ja ne objasnjavam, ipak, Sani sam odnio knjigu na Korculu, u Korculu, bilo je, Sani kaze da je procitala “free chepter” na tvojoj web stranici, ja kazem evo ti cijela knjiga, Trpanj-Korcula iako blizu nisu bas, lakse ke odnijeti, i odnesi, drago mi je da je odnosenje polucilo dobar razgovor,

    ja kazem (bez obzira da sam objavio Taksi na iTunes) Taksi je tekst koji treba procitati, i nauciti, i vidjeti zivot(nost) u kjnizi, volim tvoje price sa Bogom, eto Ako Bog da posrecilo nam se sve ovo sto radimo,

    love,

    Drazan

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s