Vremenski odmak
Prijevod književnog djela literarni je posao kao i pisanje. Bitna je razlika samo u vremenskom odmaku: prevoditelj mora imati vremena da mu prijevod odstoji dovoljno dugo da ga gotovo zaboravi. Tek nakon toga oslobodit će se ograničenja, fraza, sintakse, duha jezika s kojega prevodi.
U pisanju, prevelik vremenski odmak može biti opasan: kad se nekom tekstu vratiš nakon duljeg vremena, napisao bio sve drukčije, što nije uvijek i bolje i što ne znači da je ono prvo bilo loše. Ili ako je i bilo loše, da takvo nije trebalo ostati.
Za razliku od prevođenja, koje je to bolje što je prijevod dulje odstajao, idealan vremenski odmak u pisanju, osobito u prozi, teško je procijeniti. Znalo mi se dogoditi da neki tekst potpuno pokvarim, jer sam ga prepravljala nakon preduge stanke, a tek kad sam ga po treći put popravljala nakon još jedne duge stanke, vidjela sam da je prva verzija bolja od druge.
Čovjek bi za sve mogao okriviti izdavače: malo prihvaćaju, rijetko objavljuju, urednici su im slabo plaćeni, sporo čitaju i ziheraši su, pa se jadni pisci predugo tipsaju u vlastitim riječima kao prekuhani kelj. Ipak, ne treba se uljuljkivati – kad je nešto dobro, ono preživi sve zapreke i nađe put do knjige u čitateljevim rukama. To jest, ako pisac nije kelj nego je gulaš, teško se može prekuhati. Ovo kažem za volju pravde.
Vesna Ćuro-Tomić 