Ponizni pisac

Poniznost

Jedan dan uređivala sam zapuštene zelene kvadrate oko našeg stana. Vuklo me sve dalje, pa sam uredila i dio ispred stana mojih mladih susjeda, znam da mladi ljudi takve stvari ne primjećuju, a ovi imaju i dvoje male djece, pa i da primjećuju, ne bi stigli. Kad bih skupila naramak suhog šiblja, nosila bih ga do kontejnera, a kad bih putem vidjela još kakav komad smeća, i to sam usput skupljala.

Odjevena u stare hlače i majicu, s vestom zavezanom oko struka, s gumenim rukavicama na rukama i lišćem po kosi, nisam izgledala kao dama (a ni kao blogerica :-)). Jedan me susjed vidio kako s tla skupljam prazan tetrapak od voćnog soka i zgužvanu kutiju bijelog Marlboroa, pa me pitao: „Vi ste od Komunalnog?“ Vjerojatno je htio zamoliti da i njemu nešto očistim.

„Nisam, ja tu živim“, rekla sam.

„Oprostite, oprostite, mislio sam…“ Bilo mu je neugodno.

Meni nije. Skupljala sam tuđe smeće, jer je to ispravno: kad već nosim smeće, zašto ne bih pokupila i tuđe – svima je ljepše kad nema smeća. Kad naiđem na pseći drek nasred puta, pokupim ga, jer uvijek imam vrećicu u džepu, zbog svog psa. Ispravno je biti ponizan u svakom poslu. Sluga drugima, kao što i drugi služe tebi kad rade svoj posao. Prije sam rekla da u pisanju ne može biti dostojanstva, da pisac nije dostojanstven čovjek, jer se previše preda svima koji ga hoće. I više od toga: pisanje kao i svaki posao mora biti ponizno.

Možda bi svijet bio savršen kad bi ljudi jedni prema drugima bili suosjećajni, a prema poslu ponizni.

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u O pisanju i označen sa , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

2 odgovora na Ponizni pisac

  1. Ligia Luckhurst napisao:

    Potpuno te podrzavam u ovome! I ja tako skupljam smece i svi misle da sam sisla s pameti. A moto prve skole na kojoj sam ikada radila je DISCE PRODESE (nauci sluziti) — katolicka skola. To sam preuzela ko moto na poslu.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s