Gladomor

Siromaštvo oslobađa

Već desetak dana imam jednu lipu na mobitelu. Koristim bonove. Pretplata je jedan od rijetkih ugovora s vragom koje ne moram potpisati, pa zato i nisam, iako me L. uvjerava da je to nerazumno i skupo.

Nemam za gorivo, pa moja Kia Sportage stoji parkirana na platou, beskorisna i žedna. (Da, živjeli smo iznad mogućnosti, ali smo vjerovali da ih zaslužujemo.) Više se ne živciram kad u Gundulićevoj čekam u desnoj koloni, koja vodi na Ilicu, dok se oni mudri i primitivni ubacuju s lijeve trake, koja je služila samo za skretanje u Varšavsku. Bar je tako bilo dok sve skupa nije zapelo zbog podzemne garaže.

Hodam, hodam, hodam, slobodna kao ptica. Poznajem sve izloge, sve stignem vidjeti, znam da se izlog Anić-holdinga mijenja svaki tjedan, pa izložena roba izgleda poželjnija nego što jest, jer se čini kao da se dobro prodaje.

Poslije posla, ne moram misliti o tome što treba kupiti od onih dosadnih stvari, deterdžent, kava, senf, putar, žarulja, nego mogu ravno kući.

„Siromaštvo oslobađa“, kažem svom mužu.

„Nemoj molim te“, kaže on. „To me podsjeća na ono rad oslobađa,  iz konc-logora. „I na to da je Staljin početkom 30-ih sedam milijuna Ukrajinaca u svega nekoliko mjeseci ubio izgladnjivanjem.“

„Oduzeo si mi utjehu“, kažem ja. „Sjetio si me da mogu samo gledati izloge… O, Bože, sedam milijuna!“

„Da, i taj zločin ima ime.“

„Holokaust?“

„Nije holokaust nego holodomor. Gladomor.“(Holodomor)

Volim boraviti u hotelima i najradije ne bih izlazila iz njih, ma gdje se nalazila, a osobito volim doručke.

Da dobijem na Lotu, uzela bih sobu u hotelu Dubrovnik i ujutro lijeno doručkovala uz prozor na Gajevu, puni termin doručka, jer se uvijek pitam kako se osjećaju gosti koji rano ujutro, dok idem na posao, piju bijelu kavu i jedu peciva koja izgledaju toplo i mirišljavo. Tako bih znala kako se osjeća bar jedan od njih.

Da ne bude zabune, tema ovog teksta je nesuosjećajnost.

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku) i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s