Crna vreća, 2. post (dio, komad)

3.

Automobil se nježno popeo na nogostup ispred Kluba 16, u Ulici baruna Trenka.  Kliznuo je koji metar dalje od samog ulaza u klub, motor se ugasio i iz automobila je izašao visok mlađi muškarac  tamne kose. Kad je krenuo rukom prema zvonu na vratima kluba, iz mraka je iskrsnula ženska prilika, uhvatila ga za podlakticu i rekla: „Čekaj, Lovac…“ Govorila je tiho, gotovo šapatom.

Lovac je zastao, rukom načinio pokret kao da će njezinu ruku otresti sa sebe, a zatim se zagledao u djevojčino lice: „Tina, čovječe! Šta radiš ovdje u mraku?“

Ona je stavila prst preko usta kao da mu kaže da bude tiši. „Imaš žutoga?“

„Žutoga? Otkad si prešla na žuto?“

Slegnula je ramenima. „Nemam love.“

„Znaš da ja sa žutim ne radim.“

„Daj bijeloga.“

„Gdje ti je Moko?“

„Nismo više zajedno. Daš?“

„Nemam, Tina. Šta to radiš od sebe?!“

„Molim te, Lovac, molim te!“ molila je, bila je sve glasnija. Zatim je promijenila ton i izraz lica, gledala ga je napola lukavo, napola zavodnički, ali je, iako lijepo odjevena, dugonoga i zgodne figure, izgledala groteskno, blijeda, razmazane šminke, s neurednom dugom kosom. „Hoćeš da odemo u tvoj auto?“  mazno je rekla i pokušala ga uhvatiti za ruku. Uto su se vrata kluba otvorila, neki gost je izašao, a vratar je, prije nego što je ponovno zatvorio vrata, vidio Lovca: „Idete k nama, gospon Lovčević?“ Zatim mu je pogled pao na djevojku: „Slušaj, jesam ti već rekao da mi se ne motaš oko vrata, džankijima je ulaz zabranjen!“

Djevojka se vratila u sjenu i naslonila na zid, a Lovac je rekao: „Vratit ću se, Luka, zaboravio sam cigarete.“ Luka se ceremonijalno naklonio: „Veseli me, gospon Lovčević“ i zatvorio vrata za sobom. Lovac je iz stražnjeg džepa izvukao nekoliko novčanica, odvojio jednu od 200 kuna i dao je djevojci. „Drži, mala, i makni se s ulice, odi doma, inače ću ti ja sam pozvati muriju.“

4.

„Vjerojatno nemamo šansi, ali ajmo ipak u Zagrebačku pitati našeg osobnog bankara, prije nego što odemo moliti moratorij u HABU“, rekla je Bruna svome mužu.

„Što?“

„Što što?“

„Što ćeš ga pitati?“

 „Ćemo. Imamo li ikakvu mogućnost kod njih uzeti kredit u eurima, pa vratiti bar dio ovoga u švicarcima, navodno to ljudi sad masovno rade.“

„Zar ne možeš otići sama?“ pitao je Nikola.

„Zajedno smo“, odgovorila je. Odmah je izgubila volju.

Osobni bankar dočekao ih je razdragano kao i uvijek. Pozdravili su se i sjeli. „Ne znam sjećate li se, mi smo oni koji su u gabuli sa stambenim kreditom u HABI…“ rekla je Bruna. Ona je uvijek  bila ta koja je komunicirala s bankarima, mehaničarima, ljudima koji obavljaju tehnički pregled vozila – nekako se činilo umjesnijim da žena postavlja glupa ili ponižavajuća pitanja nego muž. Muževo se dostojanstvo mora štititi.

„Kako ne, kako ne, naravno da se sjećam!“

„Mi  smo odlučili tražiti moratorij na stambeni kredit, nemamo drugog izlaza, ali nismo sigurni da ćemo ga dobiti, a i ako dobijemo, to je u HABI jako nepovoljno…“

„Znam, i kod nas je“, rekao je bankar smješkajući se smiješkom dobroćudnog veseljaka, onoga koji uvijek zna utješiti  nekom prikladnom rečenicom. „Ali, nije sve tako crno, uvijek može gore…“ Nasmijao se, a kad je vidio da su njegovi klijenti ostali ozbiljni, ispričavao se. „Nadam se da se ne ljutite, malo šale uvijek dobro dođe…“

„Došli smo pitati imamo li ikakvu mogućnost za neki kredit kod vas…“

„Na žalost, ne, vi ste već opterećeni do maksimuma“, rekao je bankar i ne provjeravajući u kompjutoru, zapamtio je njihov golemi dug.

Bruna je uzdahnula: „Moj bratić živi u Švicarskoj i ima hipoteku na kuću, točno u istom iznosu kao naš kredit, 550 tisuća franaka. Ali on otplaćuje samo kamate, a glavnicu može otplaćivati kad hoće, što mu se uopće ne žuri, jer su mu kamate porezna olakšica…  Ironija… mislim, Švicarska, a mi izdišemo od švicarskog franka.„

Javio se i Nikola: „Ovo je lopovska zemlja,  gnječe nas do izdisanja, ali nam ostave taman toliko da ne krepamo, da lopovi na vlasti uvijek mogu pomalo iz nas cijediti! Ovo je zemlja lopova koja od ljudi stvara lopove, jer se drugačije ne može preživjeti.“ Što dalje, bivao je sve glasniji.

Bruna je brzo ustala, govoreći svom mužu: „Daj se, molim te, stišaj. Jednom će te uhapsiti zbog tog tvog vikanja.“

„Ma bez brige, bez brige, čovjek si mora dat oduška“, rekao je bankar očinski toplo. „Ali!“ dignuo je kažiprst, „najbolji lijek je smijeh… Znate vi onaj vic kad premijerka odluči malo prošetati gradom i vidjeti kako joj živi narod?“

Vic  poteče iz starog bankara kao rijeka koja je jedva dočekala da se digne brana: „Naiđe ona na bračni par koji sjedi na klupi u parku i grohotom plače. I pita ona njih zašto plaču, a oni kažu: ‘U strašnoj smo situaciji, imamo stambeni kredit u švicarcima, ne možemo više otplaćivati, izgubit ćemo stan i plaće, gladni smo, ono malo što još imamo čuvamo za djecu… a još doskora bili smo jedna sretna obitelj…’ I nastave oni plakati, a premijerka u šoku ode od njih i počne i ona tužno i pretužno plakati. Kad, naiđe policajac i brižno pita: ‘Gospođo premijerko, zašto plačete?“’ ‘A ona prstom pokaže na onaj bračni par i kaže: ‘Jadni ljudi, imaju kredit, gladni su, vidite kako plaču, to me strašno rastužilo…’ ‘Nemojte plakati’, kaže policajac, ‘sad ću ja to riješiti.’ I ode do onog bračnog para, izvadi pendrek i stane ih lemati. ‘Majku vam vašu, zar da zbog vas naša premijerka plače!’  Ha,ha,ha“ zaorio je bankar veselim smijehom.

               Zatečena očito nehotičnom okrutnošću prostodušnog[1], starca, Bruna je rekla: „Ja sam to čula drugačije, sa Sanaderom i umirovljenikom.“

               „Znam, malo sam ga modificirao“, rekao je bankar ne bez ponosa, „da bude primjereniji.“

               5.

               Prije nego što je ponovno pritisnuo mjedeno zvonce, Lovcu je zazvonio mobitel.

               „Reci, Krelac“, rekao je bez pozdrava… „Ajde, ajde, to ti je konspirativno ime, tako sam te spremio u imenik.“ Suprotno olakim riječima, glas mu je bio hladan. „Dobro, Frenki, govori, žuri mi se… Dobro… dobro…“ Slušao je koncentrirano. „Dobro… Kad?… Aha, u redu… Pozdravi šefa. Reci da mu dugujem.“ Prekinuo je vezu bez pozdrava, zatim načinio pokret kao da će nekoga nazvati, ali je odustao i umjesto toga pozvonio na vrata Kluba. Kao da je stajao iza vrata, glava dormena Luke zalijepila se na prozorčić s već spremnim smiješkom.

6.

Kad su ulazili u predvorje HABE, promatraču sa strane mogli su izgledati kao pristao, skladan, dobro odjeven par. Prije bi se reklo da dolaze podignuti dividendu nego moliti moratorij. 

„Molim te, pusti mene da govorim“, ispod glasa rekla je Bruna Nikoli.

„Zašto?“ upitao je on glasno i nervozno. Bio je ljut i Bruna se bojala da će opet galamiti i psovati.

„Zato da se ne dereš. Molim te. Nema svrhe derati se na službenika koji nije ništa kriv.“

„Dobro, dobro“, nevoljko je obećao.

Mlada  bankarka, koja se uljudnim ponašanjem i elegantnom pojavom uklapala u moderno i skupo dizajniran interijer, odgovarala je na njihova pitanja blago i sažalno, s poštovanjem prema golemom iznosu na koji su se zadužili: ne može bilo tko imati tako veliki dug.

 „Mi više ne možemo otplaćivati kredit. Sve što smo mogli, rasprodali smo, rata nam je sada trostruko veća od plaća. Ja ne znam je li uopće ustavno da banka tako postupa…“ rekla je Bruna.

 „Sve ste vi to potpisali u ugovoru, gospođo Miletić“, rekla je djevojka s podcrtanom strpljivošću,  a to podcrtavanje zvučalo je kao prvi znak nestrpljenja. Bruna je čula kako njezin muž glasno puše.

„Mi smo dobili kredit na 20 godina, a već poslije dva mjeseca banka je promijenila uvjete“, rekla je. „Ukinula je akcijski kredit za mlade parove i povećala kamatu.“

Bankarka je skrolala mišem i gledala u monitor: „Da, točno. Dignuli ste u kolovozu 2007., a kamata vam je promijenjena već u prosincu. Ali vama nije to problem, vama je problem tečaj švicarskog franka koji je počeo divljati…“

„Znam“, rekla je Bruna.

„Vama je sada glavnica…“ mlada službenica mreškala je  čelo „… 500 tisuća.“

„Koliko je to u eurima?“

„390 tisuća eura.“

„390! Pa bilo je 330 kad smo dizali kredit!“ Bruna se zapanjeno okrenula prema mužu. „Nama glavnica raste! Nakon tri i pol godine otplaćivanja enormnih rata, nama je glavnica narasla za 60 tisuća eura! Isuse Bože, živi pijesak!“

 „U lopovskoj državi lopovske banke rade što hoće!“  zagrmio je Nikola. Bruna je shvatila da nije smjela žučno reagirati, jer je samo raspirila plitko zakopano Nikolino ogorčenje. Stavila je svoju ruku na njegovu i dala mu znak očima obećao si. Nikola je stezao čeljust. „Proklete gladne nemani!“

„Molim te“, rekla je Bruna, „ova djevojka nije ništa kriva.“

„Naravno da nije. Tako je to uređeno, da se neman skriva iza dresiranog osoblja kojemu su u memoriju upisali svima isti program: hvala, molim, doviđenja, znate, to ste potpisali u ugovoru.“

Bankarka je izgledala bezazleno kao dobro odgojena djevojka koja je tako fina da i ne prepoznaje prostaštvo. „To je zbog razlike u tečaju“, objašnjavala je strpljivo.

„Čekat ću te vani“, rekao je Nikola i izašao bez pozdrava.

Bruna je izrazom lica opravdavala svoga muža, a službenica kao da je odahnula: „Znam, bez brige, sve mi je jasno… Ali…. evo… Reprogram u eure sad vam se ne bi isplatio, kad je odnos eura i franka ovakav. Rata bi vam bila čak i nešto viša nego sada. Osim toga, morali biste ponovno dati dokaze da ste kreditno sposobni… to je veliki iznos.“

„Ne možemo dati takve dokaze, jer mi više nismo kreditno sposobni za toliki kredit. Postali smo nesposobni ne svojom krivicom. Naša rata bila je na početku 14 tisuća, a sad je  više od 24“, Bruna se trudila govoriti mirno, da ne bude kao Nikola. „Kad smo podizali kredit, bili smo imućni. Sad nemamo nijednu dionicu, otkupili smo sve police, nasljedstvo je potrošeno, od ušteđevine nije ostalo ništa… Zato smo i došli pitati za moratorij.“

„Za moratorij su potrebni razlozi. On se odobrava ako je klijent ostao bez posla ili u slučaju bolesti…“ Suosjećajno je dodala: „Ne daj Bože[2].“

„Hvala Bogu, ne zadovljavamo uvjete“, odvratila je Bruna u istom stilu. „Ali ipak ne možemo otplaćivati. Zar banci nije bolje da nam odobri moratorij, nego da ne dobiva ništa?“

„Ja mislim da jest, zato napišite zahtjev, ništa vas ne košta.“

„A kolika bi nam bila mjesečna rata, ako nam odobre?“

Bankarka je gledala u monitor i računala: „Prema današnjem tečaju, pet zarez sedam, to bi bilo oko 14100 kuna!“

„Četrnaest tisuća!? Samo kamate!?“

Kad je ispunila zahjev, bankarka ju je pohvalila:

„Dobro ste vi to sastavili, baš dobro. I sve točno.“ Ustala je, pružila joj ruku i rekla samilosno kao medicinska sestra koja ugađa teško bolesnom pacijentu: „Nazvat ću vas čim dobijem informaciju. Ja vjerujem da će biti odobreno.“

                                   ***

Izlazeći iz prohladne, goleme, uredne i prazne zgrade kroz velika staklena vrata koja se sama otvaraju, pogledom je potražila svoga muža. Nervozno je šetkao, a kad ju je vidio, ona mu se usiljeno osmijehnula. „Ti si jedan najobičniji peteespeovac!“ pokušala se šaliti.

„Nemoj me, nisam raspoložen“, rekao je.

„Znam da nisi.“ 

„Odveo sam nas na doživotnu robiju.“  Gledao je prema zgradi iz koje su izašli, modernoj građevini od mramora, nikla i stakla.

„Evo, izašli smo“, opet se pokušala našaliti.

Nije ju slušao. „Skupi zatvor u kojemu se savršeno istrenirani čuvari ljubazno smješkaju, jer su im kao dio opreme dali čepiće za uši, da ne čuju urlanje zatvorenika kad ih dovode na mučenje.“

„Koja slika. Vrijeme ti je za novi scenarij“, rekla je, više da bi mu odagnala mračno raspoloženje nego što joj se razgovaralo. „Imaš pravo. U usporedbi s ovom besprijekornom službenicom, naš stari bankar djeluje ljudski griješno.“

Nikola je mrzovoljno otresao glavom, smrknut.

„Čuj što sam dogovorila…“

Ispričala mu je.

 „To je samo produživanje agonije. Ja znam što moram: trebam zaraditi taj novac! To je jedini izlaz,“ rekao je Nikola.  Zategnuta čeljust opet mu je poskakivala od napetosti. „Nema drugog rješenja da se iščupamo od tih lihvara nego da zaradim taj novac!“ ponovio je. Ubrzao je korak i žustro prešao ispred nje, preuzimanjem vodstva pokazujući  kako je odlučan. 

Bruna nije ništa rekla.

„Ne vjeruješ mi više.“ rekao je Nikola. „Zašto bi mi vjerovala, ja sam nas i doveo do ovoga.“

 „Oboje smo“, rekla je.

„U normalnoj državi bilo bi normalno da u ovim godinama možemo zaraditi za stan, pa i luksuzan, ako želimo. Neki jebeni intelektualci, kulturni djelatnici!“

Istina je da je Bruna puno puta rekla Nikoli nakon što su se preselili u novi, lijepi stan: „Znaš, kako god bilo, ma što moj brat, i Ana, i Goran, i Miha mislili, ti si ipak jedini muž od svih muževa koje poznajem koji je svojoj ženi omogućio da živi u stanu kao iz filma, s ovakvim dnevnim boravkom, s ovoliko svjetla, s ovakvom terasom, s ovoliko etaža, u najljepšem dijelu grada…“

„Zbilja?“  pitao je ponosno.

„Da, da, zbilja! Ko još od naših prijatelja i rodbine živi u ovakvom stanu?“

Sad joj više nije bilo stalo do stana, ali mu to još nije rekla, to bi ga tek porazilo, njega, koji nije mogao podnijeti ni kad bi mu prigovorila da je kupio loše breskve. Naprotiv, zamrzila je svoj lijepi stan, svoj dom. Dom je mjesto gdje čovjek obnavlja energiju, rekla je feng šui majstorica, a Bruna se svog doma čak i bojala. Otkad su u tom stanu, umro joj je tata, umrla joj je mama, slomila je nogu. Zapustila ga je, bio je sve neuredniji i sve prljaviji; jedno drugom, ona stanu i stan njoj, nikako nisu odgovarali. Koštao je kao skupa kurva i jednako brzo gubio ljepotu, jer ga je Bruna zapustila. Prašnjavi kutovi zatrpani neraspremljenim stvarima bili su kurvine bore ispod kojih su se nazirali preostali tragovi nekadašnje ljepote.

„Koliko puta ste uživali na ovoj prekrasnoj terasi?“ pitala ju je feng šui majstorica.

„Samo kad sam imala gips.“

„Eto vidite, ništa nije slučajno. Moralo vas je nešto zaustaviti, da se saberete, predahnete.“ 

„Ali, tata i mama su mi bili bolesni, gotovo i nisam bila kod kuće.“

„Razumijem, zato ste i slomili nogu, više niste mogli.“

Nije joj povećan koeficijent na poslu, svi su je pretekli. Nije mogla pisati.

„Nikakvo čudo“, rekla je feng šui majstorica, „pa pogledajte kako ste okrenuti.“

Bila je okrenuta prema zidu, što blokira kreativnost. Njezin muž bio je u pogledu kreativnosti dobro okrenut s radnim stolom, ali je loše stajao sa zaradom, jer su ulazna vrata bila na pogrešnoj strani svijeta.

Po spavaćoj sobi znalo se u kakvom su odnosu. „Ovo još nisam vidjela“, rekla je majstorica. „Vama apsolutno ništa nije na pravom mjestu.“

Samo Bruna nije shvatila je li im odnos bio loš zato što su sobu tako uredili ili su sobu tako uredili zato što im je odnos bio loš. Stan ih nije povezao, samo ih je kredit vezao.  A sve skupa možda ih je upozoravalo da su načinili grešku kad su se radi stana zadužili. Skup način da shvati kako materijalno bez duhovnog nema smisla.

„Pusti duh, imala bi ti duh da nemaš dug“, rekao je njezin brat.

                                   ***

Na platou ispred banke sreli su Bruninog kolegu s posla. Preplanuo i, što bi se reklo, ničim izazvano zadovoljan. 

„Kako si već tako preplanuo, a još nije sezona godišnjih odmora?“ pitala ga je

„Pa ja ti sad živim na selu, ne znaš?“

„Kako to?“

„Fino. Prodao sam stan od 70 kvadrata i za to kupio 3 i pol tisuće kvadrata građevinskog zemljišta u Zagorju i napravio kuću. Sad žena i ja uživamo.“

„To si sigurno prodao prije krize?“

„Prije pet godina. Neki skorojevići su htjeli po svaku cijenu na Šalatu i dobio sam dobre novce za stan, a nije bio bogzna što. A što vi radite ovdje?“

„Imamo stambeni kredit u švicarcima“, rekla je Bruna,  a Nikola se odmaknuo korak unatrag.

„I? Frka, a?“

„Pa, da. Vjerojatno ćemo na kraju ostati bez stana.“

„Ma nemoj? Užas. E, jebi ga, greška u koracima“, rekao je kolega i otišao zadovoljan kakav je i došao.

                                               ***

Kroz ogradu pokraj koje su prolazili na putu do auta na njih je, svadljivo ili zadirkujući ih, zalajala jedna pudlica. Bruna joj se primaknula i kroz ogradu je počeškala ispod brade, govoreći: „Ljubavice majena, zasto viceš, dobja, dobja, jepa cujica…“  Pudlica se blaženo umirila i mahala repićem.

„Pse bi trebalo propisivati na recept“, rekla je, odjednom i sama umirena podatnim bićem koje je uživalo u češkanju. Nikola je šutio.„Treba se uskladiti sa svime“, dodala  je, „pa će se sve srediti.“

Hoće li? Nedavno je čitala članak o obračunu sila dobra i zla koje stoje iza svjetske financijske krize. Jedan bugarski znanstvenik predviđa „potpuni kolaps svjetskog financijskog sustava krajem ove godine. Kaže da se provodi destruktivna shema u politici i financijama kojoj je cilj mentalno porobljavanje čovječanstva.“ Čovjeku  je  lakše kad stvar digne na viši nivo, manja je krivica“, rekla je.

                7.

               Vratar Luka pozdravio je Lovca kako pozdravljaju psi, koji su nesvjesni  koliko je vremena proteklo,  iznova iznenađen i srdačan kao da ga nije vidio prije samo nekoliko minuta: „O, gospon Lovčević, vratili ste nam se, čast mi je…“ Naklonio se i vidjelo se da je naklon njegov najsavršenije izdresiran pokret.

               Osim što su ulazna vrata bila od trešnjevine, s mjedenom kvakom i s prozorčićem od mjedenog okvira, s pozlaćenim staklom armiranim finim mjedenim rešetkicama, i Luka je svojim uglađenim ponašanjem i skupim odijelom kazivao o rangu i ugledu Kluba 16. U Klub se spuštalo stepenicama, a prva prostorija, u kojoj je bio bogato opskrbljen i prigušeno osvijetljen šank, bila je ispunjena tihom glazbom. Uz šank i za stolovima bilo je samo nekoliko gostiju. Svi su bili u odijelima i uredno ošišani, pa je Lovac odudarao bijelom sportskom majicom, trapericama, mokasinkama i malo duljom kosom začešljanom od lica. Neki od gostiju pogledali su prema Lovcu, neki su ga pozdravili, nekima je kimajući odpozdravio,  ali je bez zadržavanja krenuo prema stražnjoj prostoriji. Podrazumijevajući da je Luka iza njega, ne osvrćući se, više je konstatirao nego pitao: „Gazda je tu?“

            „Tu je, tu je, gospon Lovac, po dogovoru. Čeka vas…  vi znate da on nikoga ne čeka osim vas“, starac se udvorno nasmiješio, a Lovac je ovlaš pogledao na sat.

            „Tja, znate kako piše u Bibliji“, rekao je, „ mnogo je zvanih, malo odabranih. To vam je Božja audicija, nemamo mi s tim ništa.“

            0.     

„Čini mi se da smo dobro izabrali.“

 „Čekaj! Provjerimo ipak sve još jednom! Ni mi još nismo nepogrešivi.“

         „U redu, ponovimo! Zadatak: usklađivanje. Problem: visoke sposobnosti. Defekt: arogancija. Sredstvo učenja: poteškoće najnižeg stupnja. Razina nulta.“

         „Zašto poteškoće najnižeg stupnja?“

         „U skladu sa zadatkom.“

         „Znaš da se s tim ne slažem, smatram da je usklađivanje zadatak višeg razreda. Nismo imali nijedno popravljanje bez prepreka višeg stupnja…“

         „Ovo je moj diplomski. Sljedeći put si ti na redu, možeš birati što želiš.“

 „Dobro, dobro… Tko zna što ću dobiti. Ali ovo je još uvijek generalka.“


[1]Za srpsku riječ prostodušan  u hrvatskom nema savršenog para; nudi se bezazlen, naivan, iskren, lakovjeran. Osim ako se ne podrazumijeva da su svi odrasli (ne odnosi se na djecu) koji su bezazleni, naivni i iskreni ujedno i priglupi, ono što se na engleskom kaže slično kao i na srpskom simple-minded. Meni se čini da Srbi riječ prostodušan upotrebljavaju u značenju dobrodušan, a ne jednostavnog uma, pa i meni to zvuči kao najbolji prijevod. A možda i najtočniji, jer može li postojati čovjek koji je inteligentan a dobrodušan (bezazlen i iskren), ako nije dijete ili Franjo Asiški?

[2] Zašto se suosjećajnost uvijek izražava narodski?

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Moje knjige. Bookmarkirajte stalnu vezu.

5 odgovora na Crna vreća, 2. post (dio, komad)

  1. Ligia Luckhurst napisao:

    Hvala! Odlicna lektira uz jutarnji caj. I ovdje, u Britaniji, na zalost intelektualci u srednjim godinama sasvim lako mogu biti bez ikakve mogucnosti da kupe stan ili kucu, a sad vise ne mogu ni unajmljivati jer je renta veca od mjesecne rate otplate ako kupe nesto. Samo, Britancima to ne smeta dovoljno da bi se pobunili. Oni vole biti potlaceni, a potom izmaknuti ako su lukavi. (Za potpuno razumijevanje anglo-saksonskog karaktera, vidi Master & Commander.) Jer, znas, ako nema tlake, nema se iz cega izmaknuti lukavoscu! Zato je po meni Engleska totem zivotinja lisica. Nazalost anglo-saksonski sistem nametnut je cijelom svijetu, a ne odgovara svima. Meni ne, na primjer, a ni tebi. No to nisma znala kad sam se selila, mislila sam da je cijeli svijet isti. Sad se vec (Vec! nakon 30 godina) ucim cijeniti taj diverzitet i nadam se da cu nauciti kako izmaknuti i u tome uzivati, kao moji domaci ovdje…

    Sviđa mi se

  2. Ligia Luckhurst napisao:

    Sto vise to citam, bolje mi se svidja. Odlicna knjiga. Moras objaviti, samo tko ce kupiti? Mi cemo svi vec procitati prije izdavanja.

    Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      :-)))) I ti si, znači, svjesna, hrvatskih tiraža!
      Hvala na pohvali, od tebe mi to puno znači, od spisateljice koja piše kao čisti špirit i savršeno izbrušeni dijamant. (Ispada da hvaleći tebe hvalim sebe, jelda? A htjela sam pohvaliti tebe.) Iako me iz prethodnog komentara malo zaboljelo ono “uz jutarnji čaj”. Možda je to tvoja britanska strana.
      Crna vreća ti se više sviđa nego kad si je prvi put čitala?
      I da ne zaboravim – pa kako si tako brza?

      Sviđa mi se

  3. jelena napisao:

    Odlično! Teče. Zanima me što će biti dalje! I slažem se za prostodušnost. I kupit ću kad izdaš. 🙂

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s