Nemoći u pisanju, 1.

        Nevidljivo pisanje

Moj je ideal nevidljivo pisanje. Kao nevidljiva tinta, pisanje koje ničim, pa ni riječima, neće ometati prijenos priče između pisca i čitatelja. Pravo je čudo da se ljudi (a ne samo pisci i čitatelji) uopće razumiju, koliko su riječi izvor nesporazuma. Ljudima je lakše, oni komuniciraju neverbalno, a što da radi pisac?

Kako još nije izumljeno pisanje bez riječi, taj mi je ideal nedostižan, ali mu se nastojim približiti što je više moguće.

Zvučat će paradoksalno, ali mislim da je put do idealnog pisanja objektivnost. Tumačit ću precizno svaku riječ koju koristim, da izbjegnem što je moguće više nesporazuma:

objektivnost = praznina od svega osim objekta samoga.

Savršena objektivnost ne postoji, jer je već izbor objekta subjektivan. Zato je važno disciplinirati se i ne prepustiti se lakšem putu, subjektivnom pogledu.

Subjektivno = osobno. Osobno = osobeno (ne uvijek, ali često, osobito kod pisaca; zato i jesu pisci što su osobeni).

Osobeno = iskrivljeno. Iskrivljeno u odnosu na objektivno.

Nije problem u jednoj iskrivljenosti, problem je u dvije iskrivljenosti, piščevoj i čitaočevoj. Jer tada postoji velika opasnost da se njih dvojica uopće ne razumiju. Zato su riječi smetnja idealnom pisanju.

I taman kad sam se zaplela u svoje vlastite misli i više nisam znala ni gdje im  je početak ni gdje im je kraj i kad sam naumila pomoć potražiti od Litera, koji uvijek nađe dobre izvore i citate, osvane na Literu savršeno prikladan post:  O (ne)razumijevanju.

Zaista, ništa nije slučajno, samo nam se odozdola, malima ispod velikog neba, tako čini.

(Upravo me nazvao jedan od majstora, hvatam tanjušni kraj niti iz zamršenog klupka svojih misli. Eto, što sam rekla o majstorima!)

Evo, dakle, iz O (ne)razumijevanju:

Ali tu i jest čitavo zlo! U riječima! Svi iznutra posjedujemo svijet stvari, svatko svoj svijet stvari! A kako se možemo razumjeti ako u riječi koje ja izgovaram stavljam smisao i vrijednost stvari kakve su u meni, dok ih onaj tko ih sluša neizbježno prihvaća sa smislom i vrijednošću koje imaju po sebi, svijeta kakav on unutra posjeduje? Mislimo da se shvaćamo; nikad se ne shvaćamo!

(L. Pirandello, kako je citirao Litero)

 Hvala Literu. Ono što su majstori iz mene iscrpili, Litero je bar donekle vratio.

Opis lika

Kad sam Lovca, lika iz Crne vreće, temeljito opisala (zamislila sam ga tako zgodnog da nisam mogla prestati opisivati), moja prijateljica Ćuća, kojoj sve dajem na predčitanje, prigovorila mi je da joj, kad tako sve opišem, ne dopuštam da sama nešto zamisli. Opis sputava maštu.

Znam i da umijeće pisanja nije u opisivanju, nego u prikazivanju, da bude „ko živo“. Opis odaje piščevu nevještost.

Ipak, onom svom idealu o nevidljivom pisanju ja se pokušavam prišuljati i detaljnim opisom lika (vidi objektivnost!). Jer ako napišem: zgodan, crne kose, valovite, malo dulje na vratu, koju povremeno svojim dugim, delikatnim prstima stavlja iza uha; vitak, u bijeloj majici na v-izrez s dugim rukavima; mokasinke na bosu nogu, tanak i nerazmetljivo skup ručni sat… onaj tko čita neće moći zamisliti ništa drugo od onoga što sam napisala. Moj je lik, zar nije?!

Većina književnih znalaca i šmekera prezire detaljan opis lika, osobito fizički. Sutra ću prepisati što o tome kaže Houllebecq u Širenju područja borbe, trenutno nemam knjigu kod sebe.

         Ono što mi izmiče ispod prstiju kad pišem         

Uz svog prijatelja Slavena ja se uvijek osjećam kao najbolje izdanje sebe: najljepša sam, najzanimljivija, najduhovitija, najbolje kuham, najbolje slušam, najbrže razumijem. Zato ga volim.

         Odavno sam naučila da, kad se uz nekoga osjećam neprikladnom, kad se vidim ružnom, kad sam nezadovoljna  frizurom, kad ne samo ne priznam nego i ne prepoznajem svoje prirodne osjećaje nego reagiram onako kako mislim da bi trebalo, kako mislim da ću mu se više svidjeti (na primjer, smijem se, a unutra, srce mi se steže od tuge) – nije greška u meni nego u mom odnosu s tim čovjekom i da ne trebam biti uz njega.

(Nespretno, nespretno. Razumije li se išta od ovoga?)

I ma koliko znala da su to bitne stvari u ljudskim odnosima, još nikad to nisam uspjela prikazati kod svojih likova.

                                        ***

Jučer sam hodala iza djevojke na čijim su se potplatima vidjele bijele naljepnice, one na kojima piše cijena ili vrsta materijala. Djevojka je bila elegantna, u crnim čarapama, cipele su bile lijepe, crne, lakaste, a te su naljepnice ružno bljeskale i kvarile dojam. Čudila sam se kako ih se nije sjetila odlijepiti.

Kad sam došla kući i izula se, jedna cipela mi je pala i preokrenula se: i na mom potplatu bila je naljepnica, iako moje cipele čak nisu ni nove.

S manama je još gore nego s potplatima: ne vidimo svoje mane, možda ni svojstva općenito, jer su nam oči postavljene tako da gledamo prema van. Osim kad padnemo i izokrenemo se kao izuvena cipela? Dr. Glasser pokušao je to promijeniti teorijom izbora (pozdrav, Sani!), koja dobro zvuči, ali mi se čini da je nejaka u borbi s anatomijom.

Zato što se ne vidimo, ne možemo se ni mijenjati. Ne znam čovjeka koji se promijenio. I poslovica kaže: vuk dlaku mijenja, ali ćud ne.

Koliko god pokušavam, ne znam stvoriti lik koji bi ovo uvjerljivo oživio, osim onih s dominantnom autobiografskom crtom. Odgovor koji se nameće neću napisati i molim da mi ga nitko ne kaže, nešto mora  ostati i za književne kritičare.

Pitanje za mene: ako se ljudi ne mijenjaju, zašto su tako dobri bildungsromani?

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u O pisanju i označen sa , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

2 odgovora na Nemoći u pisanju, 1.

  1. Ligia Luckhurst napisao:

    O covjeku, mijenjanju, nerazumijevanju: citaj Castanedu. Ili sacekaj moju knjigu “The Other Cat.” To ces cekati jos sigurno 10-12 mjeseci, dok se ne pojavi online. Jer moram zaradjivati za zivot…njnjnjnj

    Opisi likova u pisanju: citaj Dostojevskog. Minimalno a savrseno dovoljno da te gurne u pravcu koji on zeli, plus ti ostavi mjesta za vlastitu imaginaciju koja ce naposlijetku uroditi onime sto on hoce a ne sto ti hoces, a opet ce to biti (i) tvoj, citaocev lik. Naravno, tu je i ponasanje i bozanstveni dijalozi…

    Sviđa mi se

  2. vesna napisao:

    Vil du.
    Požuri s knjigom/ knjigama, dopusti neka izađu makar i nesavršene.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s