Triptih

Triptih

(čak ni naslov ne mogu smisliti)

(posvećeno L. i L.)

 Majstori, majstori

 Pitale su me L. i L. gdje su blogovi i jesam li zašutjela zbog majstora.

Da, zbog majstora. Još ništa nije ni počelo, a ja sam već iznurena. Shvatila sam što me iznuruje: bezbrojne mogućnosti u bezbroj kombinacija. Koji majstor + koji materijal + koje vrijeme + koja cijena. Ne podnosim ni kupovanje u velikim dućanima iz istog razloga, a ovo je bilijun puta strašnije.

            Ipak, napredujem.

            Jedan od majstora za struju rekao je da on stavlja samo eti kabele, a ne one kineske, jeftine. Ne znam što su eti kabeli, ali je zvučalo uvjerljivo. Potpuno me osvojio kad je rekao: „Gospođo, ja nikad nisam prošao na natječajima za zgrade. A znate li zašto? Zato što nisam htio spustiti cijenu.“

            Za plin i vodu bila su dvojica. Jedan je imao užasan zadah. Izabrala sam drugoga, mlađega, ne zato što je mlađi nego zato što je na sve dogovore došao točno u minutu, što je šutljiv, a sve brzo shvaća i što mi se učinio skromnim i radišnim. 

            Za „pripremne i završne radove“ odlučila sam se za jednog mladog i poduzetnog Bosanca višeg tipa. Viši tip Bosanca je onaj koji je ambiciozan i snalažljiv, ali ne na štetu drugih; ne gura se na početak reda, ali zna kad treba doći da izbjegne gužvu; ne zakida na materijalu, ali na svakom punktu ima korisnog rođaka koji će mu dati popust. Simpatičan i mlad sa smislom za lijepo, dobro obaviješten o novim materijalima i dizajnu.

            A kad sam već u radovima, odlučila sam popraviti i ono što mi je po stanu pokvareno: kotliće, puknuti dvosjed od bambusa, rasklimane stolice. Za to imam odličnog majstora za sve kojega neću reklamirati da svi (sve :-), klijentice su mu uglavnom samice i supruge onih koji ne znaju rukama :-)) ne navale na njega: sve zna, pouzdan je i nije skup. (Ne izmišljam!) (Hvala, L.)

            Imam i odličnog tapetara. Dala sam popraviti svoj jedini vlastiti luksuzan komad namještaja, chaise longue, bijelu i raskošno lijepu, koja mi ni uz što ne paše, ali mi se jako sviđa. Rekli su mi da je Corbusierova, a ja nikad nisam provjeravala. Sastoji se od tapeciranih valjčića složenih jedan uz drugi na metalnom postolju opletenom kožnim gurtnama. Iako je bila skupa, kožne gurtne na popucale su a da se na njoj nisam ni nasjedila.

            Moj majstor došao je sa svojim pomoćnikom. Kao doktor specijalist, odmah je znao i bolest i lijek i sav se zanio dok je objašnjavao kako će je popraviti. „Evo, mali će tu ostaviti ove kožne dijelove, jel tak, mali…“ Mali je kimao glavom. A mali je desetak godina stariji od majstora i bar za pola glave viši. K tome,  njegova je bila zadnja kako će se stolica popraviti: majstor je frcao idejama, a Mali je kimanjem i odmahivanjem odobravao i odbijao. Poslije sam zaključila da to što ga majstor ipak zove mali vjerojatno znači da je i malog i radionicu  naslijedio od svog tate, i da je Mali tada zbilja bio mali. A da je to radionica s tradicijom vidjelo se i po stolici koja se vratila ljepša nego nova.

Od svih mojih majstora samo je tapetar ne-Bosanac.  Svi ostali su moji zemljaci. U postocima, Bosanaca je 86 posto. Mislim da se ta statistika nije promijenila bar pola stoljeća, još otkako je moj tata iz Sarajeva stigao u Zagreb.

S obzirom da je ovo post na zahtjev, a i da je meni puna glava svega, neka mi bude opravdano što je loš i dosadan. Ova isprika odnosi se na cijeli triptih. I ne bih ni pisala da se nisam zabrinula da više neću znati ni otvoriti ono new post.

 

Agonija na poslu

 

Voljela bih znati jesu li mi zvijezde tako složene sada, pa mi je sada tako kako mi je, ili sve složeno u trenutku mog rođenja.

Nije lako.

Na poslu me, uz pomoć nepoštenih šefova, zlostavlja zla[1] žena, koja velikim koracima grabi u paranoju i grandomaniju. Ta žena dobila je posao preko utjecajnih obiteljskih veza, a napredovala jedno ljeto kad je bila ljubavnica Onoga Čije Se Ime Ne Smije Spominjati. I nema u tome ničega posebno zanimljivoga. Ali je zanimljivo to da ne pokazuje ni stid ni nelagodu što je to tako i što to svi znaju. Naprotiv, ponosna je i važna u svojim očima i u očima drugih. Očito i u mojima, čim o njoj pišem.

 Nikako mi to nije bilo jasno dok nisam pročitala kako dr. Glasser (pozdrav, Sani!) kaže da je potreba za moći jedna od četiri elementarne ljudske potrebe. Tako je! Zato je ta žena zadovoljna i ponosna – ima moć. I uopće nije važno kako je do nje došla.

I zato se ja osjećam poniženom i nemoćnom – jer nemam moć, nisam sposobna zadovoljiti svoju prirodnu potrebu za moći. I zato i na ovom poslu ponavljam istu agoniju kao na prvome, onako kako je opisano u Taksiju.

Žena koja je nosila pseći drek

a nije se igrala s vatrom ni trčala s vukovima.

Bobo je i dalje kriv za sve, ovaj put susjedi s lijeva, jednoj pristojnoj gospođi koja je rekla da „nema ko drugi bit neg Bobo, tu nema tak velikih pasa na našoj etaži“. Pokazivala je na veliku hrpu nasred prolaza.

            „Trebali biste znati da psi ne kakaju pred svojim vratima“, počela sam pogrešno. (S finim susjedima govorim pravilno, radi dojma.)

Žena se namrštila i rekla: „Ja bi trebala znat!?“  

„Ovo je veliki drek, prevelik čak i za Bobu“, nastavila sam, opet pogrešno, žena me namršteno gledala, iako je veličina izmeta najvažnija stavka u određivanju koji je pas kriv, mogla bih joj to u detalje elaborirati, ali nije bio zgodan trenutak. Rijetko vjerujem da nekoga u nešto mogu uvjeriti, pa često i ne pokušavam, ali sad mi je bilo važno – kako živjeti uz susjeda koji se na tebe ljuti? – pa sam nastojala popraviti stvar. Mislim da mi je povjerovala (čovjek je uvjerljiv kad govori istinu) kad sam rekla kako mi Bobu izvodimo dva puta na dan u šumicu, da je nemoguće da on kaka na beton i da ja iznad svega mrzim ljude koji ne kupe drek za svojim psom, da zbog njih skupljam i drekove tuđih pasa, ako kod sebe imam vrećicu. „Evo, i sad čistim tu, kod naših mladih susjeda, i tu se neki pas pokakao. A i ja stalno nalazim pred svojim vratima…“  Vidjela sam da se malo odobrovoljila.

            Ipak sam se poslije zamislila: da ipak nije Bobo? Mi ga ponekad pustimo rano ujutro ako traži van dok smo još u pidžamama. U djecu i pse čovjek se nikad ne treba zaklinjati, obično su u pravu oni koji ih cinkaju. Zato sad uvijek navečer pregledam pred vratima svih susjeda. Ako je čisto i navečer i ujutro nakon Bobe, znači da nije on.

            A ako ujutro nije čisto, pokupim, iako Bobo nije izlazio.

I tako već cijeli tjedan svako jutro idem na posao s vrećicom psećeg dreka, lijepom Jurjevskom sve do prvih kontejnera.

Što se književnosti tiče, moj vrhunac je to što sam prošla pokraj Profila i vidjela plakat Prvog hrvatskog festivala knjiga, štoviše, maghlovito sam već bila čula o tom festivalu, pa mi je drago što nisam posve neobaviještena.

            Bože, Bože, kakva razlika između ovoga i Six Glasses of Water! Nebo i Zemlja.

 


[1] Biram riječ koja nije utuživa. Loš, prljav, varalica, to je utuživo, a zao je aptraktan pojam, možda i proizvoljan i subjektivan. Ne znam da je itko ikoga tužio zato što mu je rekao da je zao. Ni ružna nije utuživo, a također je subjektivno, ali to ne bih to rekla čak i da želim, jer bi me ubila mržnjom – žena je, sigurno lakše podnosi kad joj se kaže da je zla nego ružna.

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku), Dokona domaćica. Bookmarkirajte stalnu vezu.

11 odgovora na Triptih

  1. Ligia Luckhurst napisao:

    Bas je odlicno, pogotovo volim ono o visem tipu Bosanca, zbilja ti se ne moze prigovoriti da si politicki korektna! 🙂
    Re: Pseci drek. Suosjecam, i ja sam cistila citavi kvart kad sam imala Ninu.
    Kaj je to 6 Glasses of Water? Ne, ne zamaraj se, imam internet.

    Sviđa mi se

  2. Kako ste me sad Vesna raspoložili s ovim triptihom, specijalno Ženom koja je nosila pseći drek. Predobro napisano. I hvala! 🙂

    Sviđa mi se

  3. bornaija napisao:

    Nema tu razlike. Dobro, možda na prvi pogled, onako površno gledajući, ima. Ali u umu se pojavljuje slika: kućice u cvijeću, ‘picket fences’ oko njih, dvojica – niži je bucmastiji i mlađi, možda ima brkove, viši je stariji i mršaviji, ali obrijan (ne znam zašto me podsjećaju na Menzelovo Selo moje malo, ona dvojica tamo bili su dobnošću drugačije raspoređeni) – izlaze iz dvorišta u kojem ostaje gospođa koja pregledava tlo (poput miss Marple), usput trgajući suho lišće s grmova ruža pokraj stazice posute bijelim oblucima. U dvorištu pored, konverziraju tri žene, glavama gotovo prislonjenim tako da osjećaju što je koja jela sinoć, povremeno pogledavajući prema ‘miss Marple’ iliti Ženi koja nosi pseći drek. Za to vrijeme, njihova tri psa, koja su se do maloprije zaigrano natjeravala ulicom uzduž i poprijeko, odlučuju stati na vrhove zamišljenog trokuta koje će obilježiti svojim kakicama. Mislim, slika kao da ju je Sixglasica naslikala! Ok, nebo je možda renesansno… pa ne mogu baš sve samo ja zamisliti! Da, jasno – slika je triptih.
    Konačno ste pisali, Vesna. 🙂
    Znači vrijeme gubite s majstorima. A ja mislio da pišete treću knjigu! 😦
    Pozdrav 🙂

    Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      :):):) Zanimljivo, a ja sam se suzdržala da ne usporedim s likom iz Selo moje malo: jedan moj majstor je potpuno isti kao onaj viši kompa, samo što moj majstor nije umno zaostao!
      Miss Marple!? Već!? Ajoj! Ali hvala.

      Sviđa mi se

  4. bornaija napisao:

    Pazite Vesna, prvi put je u zagradi, a drugi put u navodnicima. Ajoj! ‘Kao miss Marple’ – način na koji Žena koja nosi pseći drek otkriva što one tri snuju, kog su ubile i zašto im psi zauzimaju vrhove trokuta.
    A da se razumijemo – i miss Marple je bila mlada, samo je vi takvu ne možete poznavati jer ste premladi, a ja je poznajem baš takvu 🙂
    Drago mi je da se slažemo bar oko majstora iz Vesnicko ma Strediskova :)))

    Sviđa mi se

  5. bornaija napisao:

    izgleda da je ispalo – u komentar 🙂
    da supskrajbali ste se na http://budipromjena.wordpress.com/
    tamo imate linkove na sve ostalo, al’ da vas sad ne mučim s tim, evo vam linkova ovdje, mejl će se ionako izgubiti među mejlovima obožavatelja 🙂
    http://kratkirazgovori.wordpress.com/
    http://upitno.wordpress.com/
    http://robijan.deviantart.com/

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s