Triptih 2: O sreći, Dnevni najam; Dobroćudnost

(Smišljeno u bunilu i kovitlacu. Točnije, razmišljeno, jer nije smišljeno do kraja. Ni blizu kraja.)

O sreći, 2.

O, srećo!

O srećo bio je lapsus calami kad sam htjela napisati O sreći, pa sam ga ostavila, neka bude da je zovem.

Eto me opet na (onoj svojoj) temi sreće:

sretan je onaj tko je sretan; onaj tko je nesretan, nesretan je 🙂 😦

Analogija:

Primjer s psom. Imam i kućnih primjera, ali nije pristojno biti ekstrovertiran preko granice intimne zone.

Kad sam Bobu vodila van, jedan je starac, kad nas je vidio, zastao na dnu stepenica. Najprije sam mislila da nas uljudno pušta da prođemo prvi, jer Bobo nestrpljivo kevće, pa sam kimnula da mu zahvalim. Tada je starac rekao:

„Trebate ga vezat.“

„Vezan je“, rekla sam, vjerujući da ne vidi dobro, stariji je čovjek. Smješkala sam se da mu ne bude neugodno.

Starac je ostao ozbiljan: „A hoće li?“

„Hoće li što?“ Mislim, pita hoće li u šetnju, pa se i dalje smješkam.

„Hoće li ugrist?“

„Ma neće.“ Širok, umirujući smiješak s moje strane.

„Ne znam ja…“

Tek sam tada shvatila da starac stoji u dnu stepenica jer ne voli pse. Nije mu prošlo da pas nije vezan, jer je bio vezan; nije mu prošlo da grize, jer ga nije ugrizao; ali je prošao pokraj nas i dalje mrzeći pse. Štoviše, valjda bi volio da ga malo gricne, ne puno, taman toliko da bude u pravu što ne voli pse.

S mržnjom je, ja mislim, kao i sa srećom i nesrećom. Sretni traže razloga da budu sretni, nesretni da budu nesretni. I svi nađu što traže.

To me plaši: zar se rađamo baš toliko dovršeni, zar ništa ne možemo popraviti putem?

 Dnevni najam

Uz hostele, apartmani za dnevni najam veliki su turističko-uslužni bum u Zagrebu. O tome govore i brojke, čitala sam u diplomskoj radnji svoje nećakinje. Moji prijatelji otvorili su prije nekoliko mjeseci nekoliko apartmana za dnevni najam. Kad uredim stan, povest ću se za njihovim primjerom i poslužiti njihovim iskustvom, jer je njima dobro krenulo.  Napokon nešto ide u ovoj operušanoj zemlji.

Dnevni najam nije ono što sam ja mislila, kao u američkim filmovima, da prostitutka dovede mušteriju ili mušterija prostitutku. Ne mora to biti samo dnevni najam, može biti i noćni, i višednevni, i na nekoliko sati. Kažu da apartmane za dnevni najam najviše uzimaju ljudi koji žive izvan Zagreba, a u Zagreb dolaze na bolničke pretrage. Ako ne dobiju uputnicu za bolničko liječenje, moraju negdje boraviti, a u apartmanu je komotnije nego u hotelskoj sobi, mogu imati kupke u pravoj kadi, kuhalo da skuhaju čaj, mogu sa sobom povesti nekoga od obitelji da ne budu sami.

Moji su prijatelji strepili kakve će goste imati. Najstrašnija mogućnost:  bojali su se da ne postanu meta makroa koje bi morali odbiti, pa bi ih ovi za odmazdu mlatili ili reketirali. A bili su i radoznali tko će biti prvi: neki dobrostojeći sredovječni gospodin s prsatom mladom ljubavnicom, putnik na proputovanju ili poslovni čovjek koji želi udobno stanovati dok je na poslovnom putu.

Ništa od navedenoga.

Došao je postariji par, pedesetak i koju godinu, „žena je izgledala kao tvoja teta Dragica“ rekla mi je poslije prijateljica. Dočekala ih je na maloj recepciji, rekla je: „Ja ću namjestiti krevete dok vi donesete stvari iz auta.“

„Nemamo stvari“, rekao je čovjek.

Malo zbunjeno, vlasnica ih je povela do apartmana. „Donijet ću dodatni pokrivač“, rekla je.

„Nema potrebe“, rekao je čovjek.

„I znaš koliko su ostali?“ poslije mi je rekla. „Četrdeset i pet minuta!“ Smijale smo se.

„Divno“, rekla sam. „Predivno!“

Oduševljeno sam to ispričala S.: „Zamisli, stariji od pedeset, a zaljubljeni!“

 Ona je slegnula ramenima i rekla: „Da su zaljubljeni, zar bi ostali samo četrdeset i pet minuta?“

„Zašto ne“, nisam dopustila da mi pokvari sliku. „Pa sve ostalo mogu raditi na ljepšim mjestima.“

I dalje očarana ljubavnim parom, prepričala sam to V.: „Ma ajde reci, zar to nije divno, ljubavnici! Tako stari, a zaljubili su se.“

„Ne mora biti da su ljubavnici, možda su u braku, pa imaju djecu studente koji doma uče za ispite, pa nemaju gdje…“

„Ne znam bi li ovo trebalo nazvati ultraromantičnim ili ultraprozaičnim!“ malo sam se naljutila. „Sto godina u braku pa  se toliko žele da su platili tristo kuna za sat vremena u iznajmljenoj sobi? Ti si zbilja naivna!“

„Zakaj ne?“ bila je uporna. Možda i zato što je bila u braku vrlo davno i vrlo kratko.

Svatko je u odnosu na nekoga naivan. Moja treća prijateljica, M, rekla je: „Kako si ti naivna! Zašto misliš da su se zaljubili?“

„Zašto bi netko za ljubavnicu uzeo staru ženu, osim ako se zaljubio.“

„Zato što mlade koštaju.“

E sad, nabasala sam na još jedan paradoks. Ili nepravdu. Ili sliku ljudske naravi, tko će znati: zašto mi sebe uvijek vidimo mladima, a druge se žurimo postarati? Ono da se granica mladosti pomiče s našim godinama ustanovila sam mnogo, mnogo puta, svaki put kad se promijenila brojka na brojčaniku mojih rođendana. Zašto tu radost ne dopuštamo vršnjacima, makar iz suosjećajnosti?

Natuknica o dobroćudnosti

Rječnik ne otkriva puno[1].

Prvo pitanje: kako nastaju dobroćudni ljudi?

Ne odgovaram ono što mislim, da ne pročitaju roditeljji i djeca onih koji zvanično[2] slove za dobroćudne.

Dobroćudan čovjek  – svi bi ga znali opisati. Svetac. Motrite ih: široko se smješkaju kad ih netko hvali zbog njihove dobrote, plemenitosti, dobroćudnosti, skromnosti, samozatajnosti, požrtvovnosti, uslužnosti, susretljivosti… i svih sličnih osobina.

Ali. Je li itko primijetio da dobroćudni hvale druge zbog istih osobina? Je li itko čuo dobroćudnoga da za nekoga kaže da je dobroćudan?

Ja nisam. Oni pridržavaju isključivo pravo na dobroćudnost. Zašto? Jer su previše uložili u svoju dobroćudnost. Dobroćudnost – to su oni, bez ostatka. Mimo svoje dobroćudnosti, oni su nevažni, ne postoje. Za druge, dobroćudan čovjek je „onaj dobroćudni, znaš“, i ništa više od toga.

Ispod zaglađene kore dobroćudnosti, oni su kivni na sve one koji nisu očarani njihovom dobroćudnošću, jer su sve žrtvovali svojoj dobroćudnosti. Sve su uložili i zato im neprekidno trebaju pohvale i priznanje. Njihova se žrtva mora isplatiti, a ne traže ništa drugo nego pohvalu. Ali, pohvale nikad nema onoliko koliko im ih treba, ljudi ih podrazumijevaju, to je samo onaj dobroćudni. To dobroćudne  frustrira, glad im je neutažena, to ih ubija.

A ako se pojavi neki konkurent, ako netko za nekoga druga kaže „gle, kako je simpatičan“, dobroćudni je ugrožen: tko se usuđuje preoteti im jedino što oni znaju biti! Boreći se protiv konkurenta, bori se za goli život, jer on izvan svoje dobroćudnosti ne postoji. Istodobno, trudit će se biti još dobroćudniji, nadmetat će se kao kad se dvije prijateljice do zadnje kapi krvi nadmeću koja će biti ljepša. I tako će, što je kivniji i ratoborniji iznutra, izvana biti sve dobroćudniji. Ako konkurent zadrži titulu, dobroćudni će ga zamrziti, može postati opasan kao smrtno ranjena životnja, ne samo zločest nego i zlurad, zao.  Osjećam prirodnu odbojnost prema izrazito dobroćudnim ljudima, možda sam otkrila zašto.

Ovo je loš tekst, jer je apstraktan. Kad naiđem na dobar primjer, vratit ću se ovoj temi.

Žudim da od svojih ispravljačica čujem u čemu griješim, gdje sam to skrenula i kako se mogu vratiti na pravi put.

---

[1] Dobroćudan =koji je dobre ćudi, koji ima dobru narav; dobroćudnik = koji je dobroćudan. (Anić, Veliki rječnik hrvatskog jezika). Usput, postoji i riječ dobroćudnik. Zar ne zvuči zlokobno?

[2] Opet jedna srpska riječ, ne zato što nedovoljno volim hrvatski, nego zato što se preciznije podudara s onim što želim reći. Hrvatska riječ je službeno. Volim naći najprecizniju riječ, da bih bila što razumljivija, makar i na stranom jeziku :-). Možda se ovaj put ni Jelenko neće složiti. Koristim se rječju bekapirati i ne smeta mi kad Bornaija kaže subskrajbati, jer mislim da se na hrvatskom ne može reći jednom rječju. Ako netko zna, neka javi!