Zoran Ferić: Kalendar Maja

Za knjižničare

Na ljetnu, znači ekstradugotrajnu, posudbu, uzela sam tri knjige: Amosa Oza (ne znam naslov), Naročito ljeti (Ankica Tomić) i Kako ona sve to stigne (ne znam ime).

Na polici s upravo vraćenim knjigama primijetila sam Kalendar Maja, Zorana Ferića (Profil, 2011). Debela knjiga, volim debele knjige. Pitala sam knjižničarku zna li kakva je, ona je slegnula ramenima: „Ne znam. Baš ne čitam domaće pisce.“

Kukavički, ništa nisam rekla, iako mi se dignuo tlak. Da je rekla „ne volim“ još i nekako, ali rekla je „ne čitam“. Ženo, knjižničarko, pa gdje ti radiš! Čiju nacionalnu književnost trebaš poznavati? Iz obzira prema drugim knjižničarima, neću reći o kojoj se knjižnici radi – iako bi možda bilo korisnije da kažem – samo ću reći da je u grupaciji Knjižnica grada Zagreba.

„A što kažu oni koji su je posuđivali?“ pitala sam.

Opet je slegnula ramenima: „Pa, nije nešto… ponavlja se, teško za čitanje… dosadno.“

„Zbilja? Onda neću uzeti za ljeto.“ Zašto sam tako snishodljiva i povodljiva, mislila sam. Što da tako netko opatrne moju knjigu? I taman dok sam odlučivala da ću ipak, unatoč knjižničarki, uzeti i Ferića, digla se jedna gospođa od stola za čitanje i prišla pultu. „Oprostite, nerado se miješam, ali slučajno sam čula… Roman je divan. I uopće nije težak za čitanje, naprotiv, baš je pitko… ljubavna priča. A pogotovo je zanimljivo za nas starije, da se podsjetimo Zagreba kakav je nekad bio…“ Gospođa je bila knjižničarkinih godina.

„O, baš dobro da ste mi to rekli“, rekla sam. „Uzet ću je.“

Moj godišnji nije bio godišnji: i kad tijelo nije, um mi je bio na adaptaciji stana, pa sam čitala sporo. Amosa sam odbacila jer me deprimirao[1]. Kako ona sve to stigne čuvala sam za teže stupnjeve depresije i umora, jer sam čula da je duhovito i zabavno. I Ankica Tomić je duhovita i lijepo piše, ali nisam vidjela kamo to vodi, pa sam postala nestrpljiva.

Uzela sam debelog Ferića. To je moj drugi susret s njim, prvi nije osobito prošao, čitala sam priče od kojih se sjećam samo odbojnosti. Možda sam bila premlada 🙂

Početak romana, prvi dojam: primjećivala sam čemu se dovijao da bi spojio u cjelinu slabo spojive stvari koje je htio staviti u jednu knjigu. Drugo, dobro piše, ali ono što je najbolje pokvari pre-urađjivanjem. Svidi mu se vlastita misao, slika ili rečenica, pa je toliko puta preokrene i ponovi da postane dosadna (primjer: ono s ispljuvkom). Imala sam osjećaj da to radi od sreće što mu ide (oprostivo), a ne od zaljubljenosti u svoje riječi (neoprostivo). Zaključak nakon prvog dijela: šteta što roman nije imao čvršću uredničku ruku, bio bi odličan.

Oko stotinjak stranica sam čitala bez većeg zadovoljstva, nisam se žurila knjizi. A nakon toga, odjednom se pročistilo, kao da je napokon odlučio o čemu će pisati. Ili još vjerojatnije, kao da je napokon popustio vlastitoj potrebi da piše o onome čemu ga vuče, a ne o onome o čemu misli da bi trebao.Kad bih prelistala unatrag, gotovo sam sigurna da bih našla točno mjesto preokreta. I ne mislim da je to zato što je tada urednik napokon došao na posao, nego zato što je Ferić povjerovao da je dobro to što radi.

Sad sam blizu tristote i jedva čekam večer da nastavim čitati.

Hvala čitateljici u knjižnici. A na sramotu knjižničarki.

Ili hvala i knjižničarki, čije mi je ponašanje dalo ideju za poslovni pothvat. Kao i za sve moje poslovne ideje, i za ovu treba više novca nego što ga može donijeti.

Ideja je ovo:

Osnovati vlastitu knjižnicu s čitaonicom, čajanom, kafićem i velikim stolom za razgovore. Svakog čitatelja kad vraća knjigu pitati kako mu se knjiga svidjela. Ako želi, može i sam napisati nekoliko riječi o knjizi, ako ne, tada knjižničarka može u neku rubriku upisati nekoliko riječi, usput, dok klika da je knjiga vraćena. Pretpostavljam da nije teško smisliti program koji skuplja statističke podatke: koliko se koja knjiga posuđuje, koliko čitatelja joj daje plus, a koliko minus. Neka ih se ne zove plusevima nego lajkovima, ako tako ljepše zvuči.

Pa bih jednom na mjesec objavljivala podatke. Organizirala razgovore s onima koji najviše čitaju, s piscima čije se knjige najviše posuđuju. Domaćim, naravno. I živima.

Knjižnica bi bila živo i zanimljivo mjesto. Piscu bi bilo drago što je njegova knjiga u toj knjižnici. Knjižničarke u mojoj knjižnici ne bi govorile da ih ne zanimaju domaći pisci.

A da, zamalo sam zaboravila: sve knjige osim Ferića vratila sam nepročitane, posudit ću ih drugom prilikom. Ferića sam htjela produžiti, no upozorili su me da ga mogu držati samo do 29. rujna, jer da je već rezerviran. Way to go, Feriću, pobijedio si knjižničarku!

---

[1] Sramota je, ali moram pošteno priznati nešto čega sam se naknadno sjetila: nije Oz bio taj koji me deprimirao, njega nisam ni otvorila, deprimirao me roman koji sam ranije bila posudila, slične debljine i mekog uveza, u sjećanju sam ih spojila. Dugujem Amosu Ozu.