Barikade, jaja i kune, prosjaci, kavana Corso

Zagreb danas

Nisam tip za barikade i protestne mitinge. Nemam za to vremena. Obično ničemu ne služe. Ne razumijem zašto to uporno rade kad je beskorisno. Znam da je pogrešno ne pokušati, ali zar nije korisnije pokušati nešto što daje bolje rezultate? Znam da ću biti osuđena zbog ovoga što kažem, ali ja mislim da se na barikadama uglavnom nalaze tri velike skupine i jedna mala: očajnici, besposličari i oni koji imaju financijske koristi; plus jedna mala, vrlo, vrlo mala skupina: oni koji se čistog srca zalažu za pravednu stvar.

Očajnicima treba pomoći, ali zar samo u protestnoj povorci?

O tome sam nedavno oštro raspravljala s kolegicom koja protestira protiv svega protiv čega se trenutno protestira: životinje, krzno, otpušteni radnici, Cvjetni… Čini mi se da je to kod nje pitanje mode (besposličari). Marširala je u protestnoj povorci kad su kod nas otpušteni honorarci i prezrela me što ja nisam.

Ja sam svojoj otpuštenoj kolegici, samohranoj majci, kojoj su nekoliko mjeseci nakon otkaza isključili struju, dala dvije i posudila još devet tisuća kuna*, znajući da ih možda neće moći vratiti.

* Ja nemam viška kuna. Naprotiv, imam manjka kuna. To što sam široke ruke dokaz je da je najlakše dati ono čega nemaš. (Zato nas kupovanje na kartice osiromašuje.) Drugi je moj problem što je moj dug banci tako velik da jedanaest tisuća kuna ne čini  razliku. Znači, meni je svejedno, a nekoga spašava, pa kako ne bih pomogla?!

I nisam joj dala samo zato da joj financijski pomognem, nego zato da joj iskažem suosjećanje.

Ovo ne pišem da se hvalim, naprotiv, borim se protiv lakomislenog odnosa prema novcu. Dokučila sam da je novac je za mene apstraktna kategorija. Deset kuna mi ne znači ništa, ali mi se deset jaja čini jako vrijednima. Kunu mogu baciti, jaje ne.

Zato će me prosjaci osiromašiti. Kako ne dati ženi bez ruke i noge na Jurišićevoj ili dečku bez obje ruke kod Paromlinske? A harmonikašu s psom dajem jer mi probudi želju da budem radosna. Da malo dulje stojim uz njega, možda bi djelovalo. Postarijem hipiju s gitarom na početku Praške dajem iz generacijske solidarnosti. Mlade i zgodne prosjakinje s bebama u kolicima, koje uvijek traže „bebici za hranu“,  postale su mi sumnjive otkako sam jednu na Masarykovoj, koja je stajala baš ispred dućana, pitala što bi htjela od hrane. Rekla je: „Kaj god možete, ulje, nešto za dijete…“ Kupila sam joj bocu ulja, limenku šunke, malo sira, kutiju keksa, čokoladu, ukupna vrijednost oko 60 kuna. Mislila sam da će se rasplakati od radosti, ali nije, nije previše oduševljeno ni zahvalila.

Zagreb se pretvara u grad prosjaka i ljudi kojima vidiš samo leđa, jer su im glave zagnjurene u kontejnere.

Pojeo nas je kapitalizam.

Neki dan je cirkularnim mejlom stigla obavijest da u srijedu, 7. studenoga, treba bojkotirati najveći hrvatski trgovački lanac. Mi njihovu trgovinu imamo u zgradi. Moje su kolegice kupovale kao i svaki drugi dan. „Zašto“, pitala sam. „kad napokon imamo priliku nešto učiniti.“

„Ma da, ko da je on kriv za stanje u Hrvatskoj“, rekla je jedna.

„Od nekud se mora početi“, rekla sam ja. „Nemamo baš puno mogućnosti pridonijeti, a da nas ne stigne kazna i ovrha. Ovo nije kažnjivo i besplatno je.“

Barikade. Nisam protestirala protiv Cvjetnog, stvar mi nije bila jasna. Ali sam neki dan čula da Kavanu Corso namjeravaju pretvoriti u šoping-centar. E, ako je to istina, protestirat ću i ja, ako treba, ležat ću pred ulazom. Šoping-centri su isisali sav život iz grada – ne iz grada, iz cijelog svijeta! –  i usisali ga u svoja proždrljiva grotla. Obožavam Boje i lakove u Bakačevoj, jedini preostali dućan u centru grada u kojemu mogu kupiti najlon na kile, ljepljive trake, boje, četke, kit za drvo, silikon i slične potrepštine.

Da mogu, ukinula bih informativne programe svih televizija i radija, jer se bave politikom, a ne ljudima, i osnovala program o tome kako se u Hrvatskoj živi.

Ako je i dosadno ovo što sam napisala, neka je zabilježeno.

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku). Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan odgovor na Barikade, jaja i kune, prosjaci, kavana Corso

  1. Ligia Luckhurst napisao:

    Nije dosadno. Ali treba znati razliku izmedju protesta i barikada. Za proteste vrlo cesto vazi ono sto si napisala u prvom paragrafu. No barikade su nesto drugo. S barikada i na barikade se puca, i na barikadama se gine. Tvoj prijedlog da legnes ispred kavane Korzo je blizi barikadi nego protestu.

    Shopping centri nisu nesto razlicito od nas, sto nas isisava. Oni su tu s nasom punom podrskom, iako posrednom i ne uvijek ociglednom. Oni su jedan od izraza naseg suvremenog postojanja. To naravno ne govorim da ih hvalim. Ili nas.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s