Zeruya Shalev: Muž i žena

Knjiga koju itekako čitam

Veliki je problem s čitanjem. Teško je čitati umoran ili kad ti je glava pretrpana problemima. Teško je čitati lošu knjigu[1]. Nije lako ni s dobrom knjigom: kad čitam jako dobru knjigu, odustanem od pisanja, čemu pisati kad je već napisana mnogo bolja knjiga od one koju bih mogla napisati?

Sad čitam najbolju knjigu koju sam ikad čitala[2].

Kažu mi da sam sklona pretjerivanju i prebrzom oduševljavanju. Ovo ne priznajem kao rezervu za svoj sud, nego zato što sam svjesna tih svojih osobina i što mislim da ovaj put nije stvar u tome 🙂

Jer. Kad bi me sad netko pitao bih li radije čitala Zeruyu Shalev ili nekoga od svojih najdražih pisaca, rekla bih definitino Zeruyu Shalev. A moji omiljeni pisci nisu bilo tko: Austen, Proust, Shaw, Mann, Balzac…

Zeruya Shalev nekom je magijom uspjela u svom pisanju dati – sad ću huliti, zažmirite, književni znalci i čistunci! – najbolje od Faulknera, Joycea, Prousta, ženskog pisma, napetosti, komedije, dirljive drame. Nikad u jednoj knjizi nisam toliko toga našla.

I nikad nisam čitala pisca koji misli precizno kao strelica koja uvijek pogađa desetku, piše u slikama svih stilova – od realizma do pointilizma, eskpresionizma, impresionizma, kubizma, minimalizma, i svojim posebnim pogledeom svakoj stvari daje novo, drugačije značenje od onoga na koje smo navikli. Kao da nam, umjesto da nas vodi utabanim uskim puteljcima, snažnim zamasima olako krči put kroz najljepšu i najbujniju, do sada neotkrivenu šumu.

Teško je opisati kako piše Zeruyja Shalev, zato tako promašeno i besadržajno zvuče izvaci iz recenzija otisnuti na poleđini knjige. Najbolje je nju samu čitati:

… no ona ustaje povrijeđenih usnica, nisam gladna, tovari školsku torbu na ramena i kreće k vratima, a ja zurim u njena leđa i nešto čudno proviruje ispod remenja torbe, šareni dječji crteži, medvjedići i zečići radosno se klimaju dok ona silazi niz stube, Noga, pa ti si još u pidžami, odjednom primjećujem, zaboravila si se odjenuti!

(…) Njene me oči okivaju pogledom punim krivice, gledaju kako moje srce postaje sve tvrđe, kao stvrdnuta koštica, i kako me nalet bijesa zakucava uza zid.

(…) Teško ustajem i čini mi se kao da je dan već prošao, tako sam se umorila, no između mene i noći je još previše sati.

(…) pokušavam ga iscijeliti svojim pogledom, panika se uspinje u meni kao dlakava gusjenica, što ako je baš ovo trenutak od kojeg sam znala da ne mogu pobjeći, trenutak koji razbija život u dva dijela (…)

(…) Vidim kako mu oči hipnotizirano prate grube, odveć djelotvorne kretnje sestre, toplomjer u ustima oslobađa ga od zadatka da razgovara sa mnom, nikad ga nisam vidjela da tako gleda neku drugu ženu, druge žene nisu ga zanimale, tako je barem uvijek tvrdio, a ja sam mu vjerovala, uvijek mi je mahao pred nosom svojom vjernošću kao bijelom zastavom iznad prijeteće površine mora, no ta je javno isticana vjernost s godinama postala oružje upereno protiv mene, još jedan način da me prostrijeli, da mi dokaže svoju nadmoć.

(…) Što ti je danas, šapćem ja, zašto vičeš na njega, zar ne vidiš da je bolestan, a Udijevo se lice okameni kao i uvijek kad ga se prekorava, i ja sam bolestan, procijedi on, a ja prilazim dječaku i oklijevajući dotaknem njegovu ruku, nemoj na njega obraćati pozornost, kažem mu, to je njegov problem i nema veze s tobom, a on sliježe ramenima, što se njega tiče, sve mu je svejedno, samo je meni bila potrebna ta primjedba, koliko mi je samo puta Anat rekla ispod glasa, to je on, ne ti, to su njegovi problemi, nisu tvoji, a ja sam joj odgovarala, ali ako smo zajedno, onda je i svaki njegov problem moj, to je nemoguće razdvojiti, negdje u dubini to je potpuno nemoguće.

Čini mi se da nešto mrmlja i saginjem se do žute ćelave glave, što to on govori? A on ponovi, ja nisam dečko nego cura, u meni to zazvoni kao mantra bez ikakva značenja, no onda se on uspravi i ja ugledam male pupoljke grudi kako se šiljasto diče na bolesnome tijelu, kakva to samo borba sila bjesni u njemu između uzleta života i snage smrti, gotovo da se ispod košulje mogu vidjeti te dvije ruke koje se hrvaju i jedna pokušava oboriti drugu.

(…) Plakala si, pita on neprijateljski, a ja promrsim ma kakvi, samo sam malo prehlađena, a sestra prikriva smiješak, ništa joj ne promiče, smjestit ćemo vas na bolnički odjel, obavještava ga, a on je iznenađen, no u očima mu titraju iskrice ponosa kao u đaka koji prelazi u viši razred (…) jer kad sam se vratila njegov je krevet sada u sredini sobe hitne pomoći, kao da je slavljenik na rođendanskoj zabavi, tijela prekrivenog formularima i kuvertama koje su se skupile u posljednjih nekoliko sati kao pokloni darežljivih članova obitelji, a ispod svega toga proviruje njegovo nježno lice, i možda griješim, no čini mi se da na njegovim usnama vidim vršak repa osmijeha skrivenog trijumfa.

Ovo nisu najbolji odlomci, svaka stranica jednako je dobra, u ovoj knjizi šteta je preskočiti ili nepažljivo pročitati ijednu riječ.

Na svoju sramotu, i još više štetu, ja sam tek sada čula za Zeruyu Shalev – jedva i ime pamtim, prepisujem slovo po slovo – i prvi put uzela u ruke njezinu knjigu

Iz poštovanja prema knjizi, htjela sam da ulomci koje sam prepisala iz romana budu duži od mog dijela teksta

Ne smijem zaboraviti spomenuti odličan prijevod (Andrea Weiss Sadeh) koji mi nijednom nije zasmetao na putu do autorske riječi, naprotiv, zadivio me dovitljivošću.

I samo još jedno pitanje: jesu li književnost neke zemlje i talent njezinih pisaca povezani sa standardom i blagostanjem jednako kao, na primjer, vrsta pipa za vodu koje upotrebljavamo? Zašto naše knjige, filmovi, predstave, televizijske serije najčešće zvuče kao da neki izumi još nisu izumljeni ni neka stilska razdoblja odavno prevaziđena[3]?



[1] Zašto bi netko čitao loše knjige? Mislim na loše knjige koje moram čitati, knjige mojih prijatelja ili znanaca koji su mi knjigu darovali s posvetom i nadom da ću je pročitati i još većom da će mi se svidjeti – poznajem te nade.

[2]Reci možda, kaže moj muž, obrazovana si, puno si čitala, kako možeš reći da je to najbolje što si ikad čitala!?

[3] Sumnjivo zvuči ova riječ, nema je ni u Velikom enciklopedijskom rječniku, ali ne mogu se sjetiti kako se to drugačije kaže.

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Knjige koje (ne)čitam i označen sa , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

6 odgovora na Zeruya Shalev: Muž i žena

  1. Stilueta napisao:

    Ni ja nisam čula prije za autoricu, ali nakon ovakvog predstvaljanja – hrlim u knjižnicu čim prije 🙂 Javim dojmove 🙂

    Sviđa mi se

  2. Ligia Luckhurst napisao:

    Kako ti se ne bi svidjala! To je tvoj stil pisanja u svom idealnom obliku, doveden do svoje krajnje konsekvence. Moram priznati da imam problema s njezinom recenicnom strukturom: svaki paragraf = recenica napravljena od mase recenica odvojenih zarezom. Ti slicno pises, samo verboznije, ona je preciznija. ja sam malo okostala i ne kuzim prednosti tog stila nad normalnom recenicom. Ali to je moj problem, a ne Zerdavkin (Zerdavka… tako mi je njeno ime uslo u glavu.) Znas sta je zerdav — to je nesto slicno kao kuna ili lasica.

    Sviđa mi se

  3. Ligia Luckhurst napisao:

    jesu li književnost neke zemlje i talent njezinih pisaca povezani sa standardom i blagostanjem jednako kao, na primjer, vrsta pipa za vodu koje upotrebljavamo
    Ne, nisu. Sjeti se samo Iraca. Ali ono mogu pisati samo kad zgibaju iz domovine.

    Sviđa mi se

  4. Ligia Luckhurst napisao:

    A Rusija? Koji je tamo bio standard i blagostanje kad su pisali Dostojevski i Tolstoj?

    Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      Možda blagostanje nema veze s umjetnošću (možda je čak obrnuto proporcionalno), ali ima sa zanatskim dijelom umjetničkog posla. Ja mislim. Primjećuješ li kako smo mi zanatski zaostali u filmu, književnosti itd. za, recimo, Amerikom? Kod njih već postoje obrasci za sve. Ja zbog posla gledam puno tv filmova – svaki se savršeno precizno drži precizno proračunate strukture, u koju su ukalkulirani duljina uvoda, zapleta, raspleta, količina drame, količina suza, smijeha, koliko dobrih, koliko zločestih itd. A mi kad pišemo tapkamo, tapkamo i potrošimo puno vremena da nabasamo na ono što je odavno riješeno, na što nismo ni morali gubiti vrijeme, nego smo vrijeme i nadahnuće trebali čuvati za “umjetnički sastav”. Ma znam, rogobatno sam ovo rekla i može se osporiti svaka riječ, ali vjerujem da shvaćaš što sam htjela reći.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s