Dovršena knjiga!
(…) Jara, moje mu ime titra u ustima kao riba u mreži, i ja nahrupim unutra, ruka mi se protrlja o njegovu glatku hladnu ruku, prolazim kroz praznu dnevnu sobu, otvaram vrata njihove spavaće sobe.(…)
Ona uzrujano ispija preostalu vodu, i protresa iznad glave mokru krpu, i rijetka kosa proviruje u paperjastim ježurcima, koji pobuđuju bol, i dok ih pokušava spustiti na čelo mislim o pletenici koju je imala, debeloj pletenici s kojom je išla svugdje, ispunjena životom kao mačje mladunče (…)
(…) promatra me svojim budnim pogledom, izazovnim i bešćutnim istodobno, njegova prisutnost ispunjava sobu, i pokušavam mu uzvratiti blistavim pogledom, ali moje oči ostaju nisko, ne usuđuju se popeti do otkopčanih gumba na njegovoj košulji, koja otkriva taman i gladak torzo, i lutaju oko njegovih nogu, do njegovih ušiljenih, ulaštenih cipela, koje se upravo izruguju.
Ovo je sam početak romana, dijelovi teksta s prve dvije stranice, trenuci kad junakinja prvi put sreće svog budućeg ljubavnika. Zatim, već drugi susret, u trgovini u koju je ušla jer je on imao vrećicu sa znakom te trgovine, skupi francuski dućan. Mi još uvijek ništa ne znamo, ništa nije rečeno, a opet osjećamo njezino uzbuđenje, osjećamo da se nešto veliko događa, ona je već požudno i strasno opčinjena tim zrelim, izazovnim muškarcem, prijateljem njezinih roditelja. Njihov drugi susret, u kabini u kojoj ona isprobava preskupu haljinu, iako je u njoj još njegova odjeća, namjerno je ušla u istu kabinu i njuši miris koji je on ostavio za sobom. Zatim je ušao i on.
Njegove oči gledale su me s bolnom usredotočenošću, prodirući kao komadi ugljena koji su gotovo posve dogorjeli i u kojima je preostao samo vruć pepeo, i bez spuštanja pogleda otvorio je smičak na hlačama i pustio da kliznu niz njegove duge noge, mladenačke, otkrivajući pripijene crne gaće s izbočinom na sredini, i pokušala sam gledati u stranu, kao onda kad bih slučajno vidjela svog oca u donjem rublju, ali on to nije dopustio, jednom rukom okrenuo je moje lice prema sebi, spustio ga, baš kao što se namješta lutka u izlogu, i onda je uzeo moju ruku i stavio je na vrelu izbočinu. Osjetila sam kako crne gaće oživljavaju, kao da je tamo savijena slonova surla koja se želi istegnuti u radosnom pokliču, i moja se ruka skupila oko nje, i položila sam tamo i drugu ruku, puštajući haljinu da padne, i on me nije dirao ali su njegove oči ležale na meni kao ruke, prenoseći tresuću struju, gurajući me nadolje, da kleknem na hlače prostrte na podu i prislonim obraz na napetu tihu erupciju koja se dogodila između kože i tkanine.
Duge rečenice, sastavljene od mnogo malih rečenica, koje trče pred očima kao hitre životinjice, svaka riječ je takva jedna životinjnica, i ako samo trepneš, mogu pretrčati, promaknuti, a da ih ne vidiš, tako su hitre, a tako su lijepe i dragocjene da je šteta ijednu propustiti.
Duge rečenice, da, ali nikada trome i spore, nego hitre i okretne, nikad dosadne, nego uzbudljive, prebogate, ispunjene događajima, slikama, stanjima, mislima, sve vrvi u tim rečenicama kao u neprekidnom kovitlacu, nižu se, teku, lome, savijaju, prevrću, presijavaju, uzburkane, u slojevima kao mnoštvo šalova od fine svile koji trepere od samog daha. Štogod sam napisala, nisam uspjela opisati istobno divlju i finu snagu tih rečenica.
Strasne, pronicave, precizne, a razbarušene i pretrpane rečenice, ispunjene slikama, paradoks – otprilike kao kad bi bilo moguće zamisliti oskudan crtež olovkom koji se uz pomoć nekog postupka ili čarolije rastvara u milijune slika i milijune boja.
I interpunkcija – zarezi na mjestu na kojemu ne bi trebali biti, a izostavljeni ondje gdje ih gramatika nalaže, i to stvara neobičan, začudan, jedinstven (zaista, njezino je pisanje u punom smislu te, od upotrebe ispražnjene riječi, jedinstveno) spoj nespojivoga, kao i to, kako na poleđini knjige citiraju kritiku New York Times, da je ovo „Roman koji je srušio sve prepreke… seksualno eksplicitan, a ipak gusto protkan biblijskim aluzijama i psihološkim uvidima.“ I još kažu kritike: strastven, požudan, beskompromisan[1], blistav, otvoren, pametan, erotičan, maštovit, uzbudljiv, dirljiv roman. I sve je istina.
Ovdje ponovno želim istaknuti prijevod Andree Weiss Sadeh, koji je po mom mišljenju remekdjelo kao i sam roman. Zeruya Shalev imala je sreću što je njezin roman do naših čitatelja došao preko tako vrsnog prijevoda.
Zeruyi Shalev ovo je bio prvi roman. Drugi, Muž i žena, koji sam čitala prvoga, bio je za mene otkriće, no mislim da ga Ljubavni život nadmašuje. Muža i ženu vratila sam u knjižnicu nedočitanoga, jer mi je istekao rok posudbe. Žalim zbog toga, ali sam ga ipak vratila. Naravno, posudit ću ga ponovno i dovršiti. Ljubavni život pročitala sam u roku, a i da nisam, ne bih ga ispustila dok sve ne pročitam.
To me potaknulo na ponovna razmišljanja o tome da svaki pisac ima svoju priču, jednu priču, i da je u tome ključ problema druge knjige/ drugih knjiga. A odlična ilustracija su romani Elizabeth Gilbert Jedi, moli, voli (prvi; duhovit, pametan, zabavan, bestseler) i Sudbonosno „da“ (drugi). Dovoljno je vidjeti naslovnu stranicu na kojoj većim slovima piše „nastavak bestselera JEDI, MOLI, VOLI“ nego naslov romana.
P.S. Ispada da sam i ja, kao i knjižare, prigodna: izlozi su puni ljubavnih knjiga i crvenih srdaca, a među njima je i Ljubavni život, Zeruye Shalev.
[1] Mogla bih citirati do kraja, kad knjižničari ne bi svoje barkodove lijepili uvije na istom uglu, neovisno o tome što u tom uglu piše!
Vesna Ćuro-Tomić 
Zanimljiv post. Da nije tebe ne bih nikada cula za tolike moderne pisce. Ne bih nikada citala Houllebecqua na primjer.
Sviđa mi seSviđa mi se