Prosjaci, sinovi domovine
Jučer popodne kad sam se vraćala s posla, na Trgu, između bivših Rukotvorina i Dione, obratio mi se muškarac:
„Oprostite, gospođo, gladan sam, možete li mi pomoći.“
Osmotrila sam ga: uredan, jakna od velura, sunčane naočale, između 40 i 45 godina. „Ne mogu“, rekla sam i produžila.
Vratila sam se poslije nekoliko koraka. „Ja poznajem sve koji prose u centru, prolazim svaki dan dva puta. Vas još nisam vidjela. Jeste li vi zbilja gladni?“
Kimnuo je. Izvadila sam iz torbe deset kuna i pružila mu, da ne misli da ga ispitujem da bih ga mučila.
„Zašto ste gladni?“
Skinuo je naočale: gledao me jednim okom, umjesto drugog bila je prazna duplja. „Izgubio sam oko zbog šećera. Nemam posla. Socijalno daje 900 kuna. Od toga se ne može živjeti, znate i sami. U dvije godine izgubio sam oba roditelja. Zadužio sam se za pogreb. Zbog šećera amputirani su mi prsti na nozi. “
Vjerojatno sam izbečeno buljila u njega, pa je rekao: “Mogu skinuti cipelu ako hoćete.“
„Strašno mi je žao“, rekla sam.
„Sram me je, gospođo moja, da samo znate kako mi je kad moram moliti. A moram. Ova država je od nas napravila prosjake.“
Htjela sam reći: „Nije država, ne bi mogla država bez svojih izvršitelja. Ona nema ruke i noge i glavu, mi to radimo jedni drugima, ljudi. Država kaže izvrši!, a mi hop! izvršavamo. Mi smo egzekutori. Za kunu plaće žrtvujemo čovjeka.“
Ali nisam, da ne ispadne da za deset kuna mora saslušati moje pametovanje.
Ne mogu prestati misliti na njega. Ako ima oko 45, znači da je rođen šezdeset i neke. Devedesete je imao je dvadeset i koju, čekao je budućnost, a došao je rat. Poslije rata bio je blizu trideset, vjerojatno bez posla. Živio s roditeljima, na njihovoj grbači, možda ne svojom voljom. Obolio. Gubi dio po dio tijela. Prosi.
Vesna Ćuro-Tomić 
Wow. Strong stuff. Zestoko. Najvise mi se dopada sto si se vratila. Ja se ne bih vratila… Ako ovaj tvoj prosjak odluci da se prekvalificira u kriminalca — zelim mu svaki uspjeh. No vjerojatno nece. Nije taj tip.
Sviđa mi seSviđa mi se
Joj, znam. Jednom sam išla svojima na Britancu i na uglu kod pošte stajala je jedna starija gospođa. Ništa nije govorila, samo je držala ispruženu ruku. Primijetila sam je i kvragu – pomislila sam – možda i ona skuplja unuku za ferari. I prošla. Kad sam se vraćala, još uvijek je tako bez riječi stajala, opet sam prošla. I vratila se, jer što ako… Nešto me dirnulo, nešto u njezinoj šutnji, nepokretnosti. Stavila sam joj deset kuna u ruku uz nešto kao „nadam se da će pomoći“, a ona me primila s obje ruke i privukla: „Joj gospođo, da samo znate kako me je sram! Tako se užasno sramim, al ne znam što ću, više ništa nemam!“ I tako smo stajale, skoro zagrljene, skoro rasplakane, rekla sam par utješnih riječi i iskobeljala se dalje za svojim životom, ali stresem se kad god se toga sjetim i pitam što je s njom i kakva je njena priča.
Ajme. Skoro pa moj vršnjak. A vidi nas sad…
Sviđa mi seSviđa mi se