Jedna gradska veduta i, nevezano, najveći paradoks ljudskog života

Neprekidno starimo, a uvijek smo mladi

Najveći paradoks ljudskog života: neprekidno starimo, a uvijek smo mladi. To je jedini način da preživimo život živeći, a ne samo čekajući da umremo.

To je za nas izumio onaj tko nas je smislio. Sve nam je namjestio u opozicijama, dao nam je život, ali i smrt.

Puno sam pisala o starenju, još u Taksiju junakinja jadikuje nad starenjem, a imala je samo četrdeset i pet godina, beba. To me podsjeća na moju kćer koja je na svoj dvadeset i prvi rođendan rekla: „Isuse Bože, mama, pa ja sam u trećem desetljeću. Skoro sam stara ko ti!“

Što sam ono htjela reći? 🙂

Htjela sam reći da se o starenju može govoriti s bezbroj strana, beskonačno mnogo strana. Na primjer, kroz šminkanje: najprije ti šminka i ne treba, jednako si lijepa ili čak ljepša i bez nje; zatim ti je šminka izraz stava i stila i daje ti osjećaj pripadanja; potom je znak samopoštovanja – dotjerana si i njegovana; zatim dođe vrijeme da se šminkom osvježavaš; pa te uljepšava; oko četrdesetih te pomlađuje; zatim dođe doba kao u prvim danima šminkanja – jednako sa šminkom i bez nje, svima je svejedno, samo tebi nije; sljedeća etapa – šminka te postarava, djeluje suvišno; i na kraju, šminka te čini smiješnom. Tako nekako.

Ali nakon toga, kako je rekla jedna moja starija prijateljica kad je prešla šezdesetu, odjednom je sve lakše i jednostavnije, više nisi u utrci za ljepotom, a nervozni nemir izgubi se pred ljekovitim spokojem.

Gradska crtica

Danas je bilo jako vruće. Išla sam iz grada kući Dubravkinim putem, jer je sjenovit i svježiji od ulica. Na dnu Dubravkinog puta, još prije restorana[1], već negdje preko puta Krleže, počinje niz parkiranih automobila. Čudila sam se što ih je tako puno, bilo je pola tri popodne, pa sam zaključila da su možda roditelji odveli djecu u šumu, najbliže gradsko izletište. Prešla sam na tu stranu ceste zbog hladovine i čula da bruje motori upaljenih automobila. Pa sam zaključila da drže upaljenu klimu kako bi ih dočekao osvježavajuće hladan auto. A onda nešto neobično: u jednom od upaljenih automobila spava čovjek. U drugom isto. U trećem, vozač je čak spustio naslon i zabacio glavu, otvorenih usta, u teškom snu. Čudan prizor, kao mrtvoumorni zaspali svatovi. Nabrojala sam ih šest i onda mi je sinulo: pa to su vozači političara i drugih bogataša koji se razgaljuju finom hranom i pićem u hladu otmjenog restorana.

A iz restorana se ne čuje ni glas. Terasa je vrela i pusta. Gosti su unutra, pristojno tihi,  zidovi debeli i hladni, ne propuštaju ni mirise ni zvukove.

U takvoj mi zemlji živimo. Ne možemo ni mirisati, kao u onom vicu o Škotima: „Idemo ovuda prošetati još jednom, tu kava najbolje miriše.“

(Napisano u odgađanju sređivanja zimske robe.)


[1] Restoran Dubravkin put uvijek je bio ugledan i poznat po dobroj hrani, a posljednjih dvadesetak godina to je eksluzivno elitno mjesto za najbogatije; cijene su navodno nezamislivo visoke, a hrana savršena.

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Dnevnik vremena i označen sa , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

2 odgovora na Jedna gradska veduta i, nevezano, najveći paradoks ljudskog života

  1. Nermina Zildzo napisao:

    Ovo mi je tvoj najzanimljiviji i najbolji post od kad ih citam – o starenju si zaista puno pisala, o svemu se ne slazem sasvim s tobom, ne mislim da ga sve zene tragicno dozivljavaju, ali cijenim sto o tome uopste pises – gradske crtice nalik na ovu voljela bih citati svaki dan

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s