Uvjetna svijeća, povijesna presuda, rastanci i bager za vlastite potrebe

Uvjetna svijeća

(Dug post, za moju kćer)

 Kad god je netko moj u nekoj muci, zapalim svijeću na Kamenitim vratima i pomolim se.

Nisam neki vjernik, iako bih voljela da jesam. Vjera nadoknađuje manjak ljubavi i kreativnosti, tješi u strahu i daje nadu; vjera je u starosti najbolji izbor, bolji od alkohola. Nisam neki vjernik, ali vjerujem da  svaka molitva, makar i mehanička, djeluje bolje nego svaka psovka[1], makar i mehanička.  Ponekad mi se učini da osjetim kako moja molitva dirne neke strune veće od mene.

I tako, kao kad maštaš da si našao tisuću eura, pa maštajući moraš stalno povećavati iznos, jer ti uvijek još za nekoga treba, počela sam proširivati krug „mušterija“ za molitvu i svijeću: javi mi se susjeda da ne može završiti pismo protiv Upravitelja jer iznenada mora na operaciju; jedan čovjek, mlad, zgodan, divne duše, imao je teški moždani udar, nakon kojega ne može ni govoriti ni hodati, a njegova žena kaže: „Ništa mi nije teško, sve ću raditi, samo neka mi se on vrati, da opet bude on.“;  moja nekad bliska prijateljica, koja se udaljila iz nacionalističkih razloga, ide na važnu kontrolu, onu koja znači da si izliječen, ako je nakon pet godina sve čisto…

Svijeće koštaju od jedne i pol do pet kuna. Jednom sam na stepenicama koje vode do Kamenitih vidjela mladog, dugokosog prosjaka i pitala sam ga zašto prosi (Joj, mama, stvarno si naporna, kaže moja kći). On je blebetao: „A prosim. Prosim trideset godina. Oduvijek prosim…“ „Ja imam samo šest kuna“, rekla sam, „došla sam zapaliti dvije svijeće, sad ću ih dati vama.“ (Joj mama, kak se praviš važna, kaže moja kći.) „Ma kupite vi svijeće“, odgovorio je on, ne zvučeći više slaboumno kao prvi put. „Ne, vama ću dati kune, pomolit ću se bez svijeća.“

Iako Majci Božjoj ne treba objašnjavati, ispričala sam se što se molim bez svijeća, pomolila sam molitvu viška za nadoknadu. Bila sam ispunjena dragošću, ali i smrtnim grijehom ponosa zbog prosjaka. Ima pravo moja kćer.

Ipak, griješna ili ne, shvatila sam da sam zadovoljnija što će te kune netko pojesti nego da ih ja spalim.

Sljedeći put kupila sam svijeću za pet, a časnoj ostavila deset kuna i rekla: „Neka bude za nekoga tko ne može kupiti svijeću.“

Nakon mnogih molitvi, sjetila sam se da bih, zbog ravnoteže, trebala zapaliti i svijeću za sebe, uzela sam najjeftiniju, a ostavila pet kuna, za druge.

„Mama, kak si divna!“ zagrlila me moja kćer. „Jesi ti čula za uvjetnu kavu? Dođeš u kafić i naručiš uvjetnu kavu, platiš i odeš. To znači da si platila kavu za nekoga ko nema novaca. To se širi svijetom, već je došlo i kod nas. Zar to nije divno?“

Divno je, iako sam imala mnogo tehničkih pitanja koja bi nju iznervirala: kamo stavljaju novac za uvjetne kave; kad je itko došao u kafić piti kavu, ako nije imao novca; možda bi se uvjetna kava trebala reklamirati da ljudi znaju; bi li to onda zloupotrebljavali oni koji imaju novca… Pa i neka zloupotrebljavaju, na dušu im, kako je govorio moj pokojni tata; da i jedna dođe do pravog čovjeka, i to je nešto.

Hodajte bosi

Ja za ovo nisam prije  čula, ako ima još netko takav, za njega prenosim:

Dr sci. G. Schwartz, profesor psihologije i medicine na Sveučilištu Arizona, iznosi pretpostavku da je uzemljivanje možda isto onoliko bitno kao Sunčeva svjetlost, zrak, voda i hranljive tvari.

Uzemljivanje je kontakt s prirodnom električnom energijom Zemljine površine.

Uzemljenje se ostvaruje jednostavno: hodanjem bosih nogu po tlu ili sjedenjem i radom na zemlji.

Dosadašnja istraživanja pružaju brojne dokaze kako površinska energija Zemlje ima važne zdravstvene dobrobiti.[2] Cijeli članak pročitajte na blogu Tamoiovde.

Povijesna presuda

 Napokon se odškrinuo poklopac u kojoj su banke kuhale svoje žilave klijente. Tako su nas dugo kuhale dok nam meso nije počelo otpadati od kostiju, kao na dobro pripremljenoj koljenici, a oni su se slastili i mastili glođući nas do kosti.

Napokon sam i ja član partije koja pobjeđuje.

A možda se ukaže i korist od Europske unije koja možda neće dopustiti da se proces odugovlači kao svi procesi koje obespravljeni (zviždači, oni koji su nepravedno izgubili posao ili koji imaju štetu zbog tuđe zarade) vode na našim sudovima.

Rastanci

Rastanci nisu kao dobro kuhana ljudska koljenica, rastanci su još ružniji. Rastanak je kao kad jedno drugome iskopamo iznutrice i bacimo ih u prašinu, pa ih onako prašnjave šutamo i valjamo, kezeći se jedno drugome.

Rastanci su ružni možda i zato što bi ih, da su samo tužni, bilo mnogo teže preboljeti. Tuga je neizlječiva, a ljutnja joj malo zacjeljuje ranu, makar površinski. Kasnije se ta rana dubi i dubi, kao da je živa, raste kao tuga za umrlim roditeljima.

Zašto čupamo iznutrice, otkrivamo što prije nismo, zamjeramo i ono što smo prije voljeli? Možda zato da se spriječimo da se ikad opet vratimo, da izbjegnemo istu ovakvu nesnosnu bol?

I što znači kad ti onaj drugi kaže: „Mi si više nemamo što reći.“ Ja toj rečenici ne znam smisao, a izgovorila mi ju je moja prijateljica od ranog djetinjstva, kad smo otkrile da smo ostarjele u različite životinjske vrste. Ili smo to znale i prije, ali sad više nemamo vremena za gubljenje?

Prijevoz za vlastite potrebe

Čudan prizor: bager koji kopa duboki jarak uz autoput na putu do HRT-a, a na njemu piše PRIJEVOZ ZA VLASTITE POTREBE.  Kao da čujem svog tatu koji kaže: Sve će to ilovača zacijeliti.


[1] Ja sam od onih koji na zimnicu stavljaju naljepnice s riječima zahvalnost, ljubav, dobrota. Ne radim to više, jer ne radim ni zimnicu (stalni radovi u stanu). Moja mi se djeca smiju, smijem se i ja s njima, i već to je dobra posljedica mojih naljepnica. To s riječima počela sam nakon što sam čitala knjigu o kristalima vode, kako se od dobrih riječi ili dobre glazbe stvaraju savršeno pravilni kristali, a od ružnih zvukova (heavy metal 😦  ) izobličeni. Dobre riječi umjesto psovki uspijevam i sama osjetiti, i to kad me na ulici zapljusne automobil blatnjavom vodom ili kad na mene naleti biciklist, iako ne hodam po biciklističkoj stazi, ili kad me neka koja nosom para nebo umalo ne sruši, a ja obično s teškim torbama koje me zanesu, pa se zakrenem za 180 stupnjeva (Celzija). Bila sam već počela kao prava luđakinja psovati na glas. Primijetila da se od vlastitog psovanja sve više uzrujavam i da onaj mukli udar u pleksus nikako ne prolazi. Pa sam eksperimentalno, na silu i mehanički, uvela da umjesto psovki ponavljam: dobro je, dobro je, dobro je… I – djeluje! Pokušajte!

[2] Prevedeno sa srpskog. Od ukupno 53 riječi, koliko ih je u ovom pasusu, pri čemu nisam brojala male riječi, skraćene oblike glagola i prijedloge, promijenila sam 8, a 8 od 53 je 4,24 posto.  Ne znam je li itko izračunao koliki mora biti postotak različitih riječi da bi se jezik smatrao stranim. Znam samo da je strani jezik onaj koji ne razumiješ: govor fućkanjem (vidi članak o tome u Tamoiovde), (a u Hrvatskoj zviždači, koje nitko ne razumije, tj. svi se prave da ih ne razumiju), gugutanje  beba, ali tuđih, ili glasanje pasa…

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Dnevnik vremena. Bookmarkirajte stalnu vezu.

7 odgovora na Uvjetna svijeća, povijesna presuda, rastanci i bager za vlastite potrebe

  1. Negoslava napisao:

    Posle svakog čitanija tvojih postova, ja zinem i kažem sebi, au, ala ova žena dobro piše.
    I nije ovo – ja tebi vojvodo, ti meni serdare, al časna reč, nije, nego samo izgovaranje istine o mojim osećanjima koje izazivaju tvoje reči, misli i tekstovi koji diraju dušu. Zahvalna sam sebi što sam te pronašla.
    Usput, naša crkva preporučuje da se, kad zapališ sveće za žive, a pre nego što se sagneš da zapališ i za one svoje , TAMO, da se pomoliš Bogu i zapališ sveću za zdravlje svojih neprijatelja. Ja , grešna, promrmljam sebi u bradu, da im uz zdravlje da i malo pameti.

    Sviđa mi se

  2. vesna napisao:

    Draga Negoslava, sva sam ushićena od komplimenta. Znam da nije ja tebi vojvodo, ti meni serdare (odličan izraz, nisam ga prije čula), nitko od nas koji volimo pisati ne bi drugome lagao. Kad mi se nešto sviđa, ja hvalim, znam da će to autora razveseliti i možda ponijeti, a kad nije dobro, šutim, nema razloga da nekoga žalostim, osim da mi dođe na obuku – onda bih morala biti iskrena 🙂

    Sviđa mi se

  3. Ligia Luckhurst napisao:

    Jest, fakat dobro pises. A kcer ti im pravo. Mora da je prekrasno (i korisno) imati tako pametnu kcer. Ili ne pametnu, to je tvome suprugu pogrdan izraz, nego umnu kcerku, kcerku koja odmah — i to srcem — sve prozire.
    Vjera nije nuzno nesto sto nadoknadjuje ljubav i kreativnost. Mislim da je vjera samosvojna sfera aktivnosti, a ne samo ersatz.
    Zamjena psovki “dobrim rijecima”… hm. Onaj napor koji cinis u toj jednoj nanosekundi kad zamjenjujes jedan vokabular drugim je omotnica u koju brzo zamotas onaj bodez, onaj trn koji ti se inace zabija u pleksus kao sto si dobro primijetila, i na omotnici nacrtas ruzu. Ali unutra je i dalje trn, nije nikuda otisao. Najbolje bi bilo ne imati nikakvu reakciju, ako je moguce… iako je naravno trn u omotnici manje opasan od neumotanog trna.

    Sviđa mi se

  4. jasna napisao:

    U svemu se slažem i divim se načinu na koji je rečeno.Jedino moram priznati, da moja voda ( i ova u tijelu) mora jako trpiti.Naime heavy metal je glazba moje mladosti, Jako je volim, naravno ne sve, nego svoj izbor u toj “ponudi”.Često stavim slušalice i uživam u odabranim izvedbama. Pa čak i novije autore čija djela imaju taj prizvuk, rado uvrstim u svoju playlistu. Koliko moja voda “pati”, toliko se dušica razveseli, valjda je to opet neka ravnoteža.
    Glazba me može itekako ispuniti, razvedriti, pomoći da maknem od sebe teške misli. Taj mi je svijet naprosto čaroban ! Uostalom, tako me oduševi i pisana riječ.
    PS
    Naravno, itekako volim Chopina , Schuberta,Tchajkovskog,Smetanu a i Queen, Muse, Beatlese, Pink Floyd… no ni od koga ne sve, već nađem svoj izbor i uživam.

    Sviđa mi se

  5. vesna napisao:

    🙂 🙂 🙂 Pa da, sigurno, ništa ne treba shvatiti doslovno i kao jedinu istinu.

    Sviđa mi se

  6. jasna napisao:

    uaaaa nije uspjelo !!!

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s