Napokon nešto dobro

Gradonačelnik

Ali Tuzle.

Jasmin Imamović. U stvari, načelnik, jer Tuzla prema trenutnom zakonu nema dovoljno stanovnika da bi bila grad iako je grad.

Pametan, pošten, dobar, zgodan i darovit. Pisac. Ne znam zašto piscima vjerujem više nego drugim profesijama, iako znam da talent i kreativnost, kao ni inteligencija, nemaju veze s  moralnim profilom.

Bio je gost emisije Nedjeljom u 2, a kako  kvaliteta te emisije ovisi isključivo o gostu, ova je bila savršena.

Što je taj čovjek napravio?

Ima geslo da jedan ne može biti pametan kao svi[1].  I tim se geslom rukovodio, anketirao je građane i doznao što bi oni da su na njegovom mjestu. Postupio je po rezultatima: riješio problem nestašice vode star osamdeset godina; poboljšao odvoz smeća i održava grad čistim; riješio pitanje čestih poplava. I od velikog tuzlanskog problema, propadanja tla usred grada, načinio veliki gospodarski, financijski, turistički, gradski i svjetski pothvat: umjesto da sanira ulegnuto tlo, napravio je tri jezera površine oko dvadeset olimpijskih bazerna, i to za cijenu četvrtine jednog olimpijskog – četiri milijuna eura. I posebnim građevinskim postupkom trajno zaustavio daljnje propadanje. Zvali su ga iz Harvarda da pitaju kako je uspio napraviti to čudo za tako malo novca. Ta četiri milijuna prethodno je zaradio gradeći dvije zgrade koje je prodao kao stambene i poslovne prostore. Nije trošio novac na desalinizaciju, nego je baš htio slana jezera, slatkih, kaže, ima svugdje. K tome, tuzlanska je voda ljekovita. Jezera su postala popularno kupalište Tuzlaka i okolice, a dolaze i turisti iz inozemstva. Kaže: sad više iseljenici ne dolaze na brzinu poljubiti roditelje, pa što prije zbrisati na more, nego poljube roditelje i kupaju se na jezerima. Ulaznice za bazene jeftine su – 1,5 eura za djecu i umirovljenike, a 2,5 ili 3, nisam sigurna, za radno sposobne, jer “naši građani su svoj novac dali za gradnju bazena, ne možemo im naplaćivati po ekonomskim cijenama”, kaže idealni gradonačelnik.

Privukao je investitora koji će u Tuzli uložiti stodvadeset (120!) milijuna eura.

Grad je živnuo, vlada dobra atmosfera. Svako pitanje o svojim pothvatima počinje riječima “moj tim i ja”.

Na pitanje smatra li da Republika Srpska smeta oporavljanju Bosne i Hercegovine, kaže da smeta svih trinaest republika, distrikta i kantona. Što više država u Bosni, to manje Bosne, kaže. Izračunao je da bi budžet države bio tri puta veći kad bi se smanjio upravni aparat. Država ima 141 ministra, a praktično svatko koga sretneš ili jest, ili je bio, ili će biti poslanik u parlamentu.

Izjašnjava se kao Bošnjak, ali se osjeća kao Bosanac. „Kad kažem da sam Bosanac, puna su mi usta“, kaže. U Tuzli ima oko 15 posto Hrvata, oko 15 posto Srba, oko 47 posto Bošnjaka i oko 20 posto Jugoslavena. Ti Jugoslaveni u stvari su Bosanci i pisat će se kao Bosanci čim to bude moguće, uključujući i njegove kćeri, djecu iz miješanog braka, žena mu je Hrvatica. Duhovito: on osobno miješanim brakom smatra brak između muškarca i žene, a priznaje i drugačije brakove. I on sam bit će Bosanac. Ne želi se svrstati u “redove”, pa ni u redove naroda, jer poredan narod korak je do rata.

Na ključna mjesta postavio je žene, jer su žene u pozitivnom smislu štreberice i manje sklone kriminalu. Kako zna? Statistički: na tisuću zatvorenika, samo je jedna žena.

***

Jedno ljeto, prije desetak godina, kod naših su susjeda u Rogoznici ljetovali turisti, četvorica mladića iz Tuzle. Od njih sam prvi put čula da je Tuzla jedini grad koji se nije nacionalno podijelio za vrijeme rata. Da bi došli do stana, morali su prolaziti uskom uličicom u kojoj je, s lijeve strane, ljetovala obitelj iz Zagreba, a s desne obitelj iz Beograda. Obitelj iz Beograda bila je problematična, manje zbog rata a više zbog toga što je supruga, Srpkinja po nacionalnosti, uoči rata agitirala na maloj plaži, kupalištu našeg dijela sela, i uvjeravala neopredijeljene i nesvjesne rogozničke domaćice kako je Miloševićeva politika ispravna i jedina moguća. Potom godinama nisu dolazili, a kad su se ipak pojavili, ona je hodala pognute glave kao siva mišica. A njezina  kći, zet i slatki unučići bili su neopterećeni, veseli i svima simpatični. Mišica je uvijek sjedila na kućnom pragu i bježala u kuću kad bi nailazili tada još nabrijani mještani i njihovi potomci pridošli iz velikih gradova. Sa zagrebačke strane pred kućom je sjedila skupina mladih momaka, braće i bratića, sve razvijeni i zgodni dečki, jako glasni i dugih nogu: kad bi pružili noge, dotaknuli bi drugu stranu ulice. Kad smo prolazili mi susjedi, skupljali su noge kao da se dižu rampe i pristojno pozdravljali. Iza nas njihove bi se nožne rampe opet spuštale, a mišica natmurenog lica provirivala. Zagrebačka i beogradska obitelj dobro su se slagale. Ali kad su mladići iz Tuzle prolazili, Zagrepčani nisu htjeli micati rampe, nego su izazivački dizali noge da mladići moraju preskakati. I pri tom su provokativno hrkali, podrigivali se i glasali se na razne neartikulirane načine, onako kako se ne-Bosanci izruguju Bosancima. Mladići iz Tuzle ostajali su naoko mirni.

Ipak, jedan od njih (statistički, jedna četvrtina njih) pokleknuo je. Kako smo dijelili  dvorište, primijetila sam da je sve smrknutiji, ne pozdravlja, otresa se na prijatelje. Jednom su sva četvorica došla uzrujana. Onaj koji je pokleknuo u dućanu je tražio hljeb[2], a prodavačica je rekla: „ Mislite kruh.“ „Ne, mislim hljeb.“ „Ne držimo hljeb, držimo samo kruh.“ I riječ po riječ, umiješali su se neki ljudi koji su čekali u redu, iznervirani i agresivni. Pa su prijatelji koji su ga vani čekali primijetili da ga dugo nema, ušli u trgovinu, naišli na sukob u točki usijanja, zamalo je izbila tuča…

Razumijem tog mladića, izazvalo ga je fašistoidno ponašanje obijesnih mladića. Ne razumijem tupavu prodavačicu: ne zna da je hljeb njezina, a ne tuđa riječ, a ako već misli da je strana, zašto se ne ponaša kao da je, na primjer, engleska, pa da se trudi razumjeti. Ionako se ulagujemo strancima (doduše, samo zapadnim i sjevernim, skraćeno, bogatijima od nas) mucajući njihove riječi tako loše da ih oni uopće ne razumiju. Ali ne, ona vodi svoj mali jadni rat. Mali, a nimalo bezazlen.  

Žao mi je ako je Rogoznica trajno pokvarila mladića iz Tuzle.

A žao mi je i što se mišica razularila, posljednjih godina više ne bježi u kuću, ljuti se kad ja prolazim s psom, skače kao da prolazi bengalski tigar, kao, boji se. Poluglasno mrmlja i proklinje. Prošle je godine nagovorila muža da stavi ogradu oko njihovog “dvorišta”, a kad su to čuli susjedi, objasnili su mu da je to oduvijek bila ulica i da će je, ako digne ogradu, morati rušiti o svom trošku i još platiti kaznu. Mišica je dokaz da se ljudi ne razlikuju po nacijama: nije stvar u tome što je Srpkinja nego što je jednostavno zločesta. Ne bi bila poželjna ni usred Beograda, ma kako tvrda Srpkinja bila.

I žao mi je što ne znam što je sad s Nadom Davidov, jedinom Tuzlankom koju sam upoznala, s kojom sam se družila jedno ljeto u Dubrovniku kad smo imale sedamnaest godina i koju nikad nisam zaboravila, jer kakvo će biti ljeto sa sedamnaest nego nezaboravno..


[1] Slično je govorila i moja baka: svi ljudi sve znaju. Možda zahvaljujući baki, i ja uvijek to imam na umu, pa kad god imam neki problem, pitam sve svoje prijatelje, i to ne bilo kako, nego: što bi ti učinio na mom mjestu. To pitam i majstore i liječnike, uvijek djeluje.

[2] Nije mi jasno zašto tako malo ljudi zna da hljeb nije ni bosanska, ni bošnjačka, ni srpska riječ, nego da to znači oblik kruha, vidi link.

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Dnevnik vremena, Moja reagiranja. Bookmarkirajte stalnu vezu.

12 odgovora na Napokon nešto dobro

  1. Negoslava napisao:

    Zamišljam mišicu kao komšinicu od prekoputa, popularno nazvanu vešticom. Te bi se odrekao svaki Srbin, pa čak, verujem, i rodjena deca. I sigurna sa da svaki grad ima svoju išicu, a ne samo svaki narod.
    Samo, ponekad zavapim, zašto je niška bar menu prekoputa-

    Sviđa mi se

  2. Negoslava napisao:

    ups, molim te da ispravis – baš meni prekoputa

    Sviđa mi se

  3. Ligia Luckhurst napisao:

    Jasmin Imamovic je ocigledno genije. Zamisli da ga mozemo napraviti predsjednikom svijeta. Zdrav razum, kad je nepristran, rjesava sve. Cim nije nepristran, vise nije ni zdrav, ni razum. Hvala ti za ovaj post, Vesna, zbilja je dobro znati da ima i neidiota na svijetu, pa cak i na upravnim polozajima.

    Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      Da, da, jelda, i meni je bilo divno slušati ga, bajka. Danas sam prvi put za njega čula. Drago mi je da sam ga uspjela dočarati, dobro je znati da toga ima, kako ti kažeš, čak i na upravnim položajima.

      Sviđa mi se

  4. LaBiLnA napisao:

    Prosto da čovek ne poveruje da postoje takvi ljudi, kojima je stalo do svog grada i do sugrađana. Kada bi svaki peti gradonačelnik bio takav… svi gradovi ex yu bi procvetali. Nažalost, ljudi vole fotelje a ne respekt i divljenje… Totalni nonsens.

    Sviđa mi se

  5. jasna napisao:

    Googleje opet mijenjao prikaz mail-a i tek sam danas našla da ima nešto novo. Pročitala, uživala, baš je “nadajuće” pročitati da ima i takvih ljudi na položajima. Možda se i nama posreći bar s kojim takvim savjetnikom kojeg bi poslušali ovi na položaju!

    Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      I mene je zblesirao Google kad je odvojio društvene mreže od pristigle pošte, a blesira me i blog, nemam više linkove i sve one druge kućice, pa ne mogu ništa objaviti, a svrbe me prsti i mozak mi vrije 😦 . Pozdrav

      Sviđa mi se

  6. tanjatg napisao:

    Sviđaju mi se teme koje obrađuješ u svojim postovima. Međutim, još više volim te tvoje obrte u pričanje, dodatke, neočekivane prelaze. To me oduševljava. U tvojim pričama nikad nije dosadno! 🙂

    Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      Tanja, draga moja, ti viriš u moju nikad zasićenu dušu i kažeš ono što bih, da mogu, naručila da mi kažeš. Zbilja je tvoje carstvo carstvo riječi, kužiš i riječi i nas koji se njima volimo služiti. Sretnija sam kad se nekome sviđa priča nego tema (:-) i zato mi puno znači to što ti tako misliš. Isto tako, za mene je najstrašnija stvar u pisanju7 (i čitanju) dosada. Hvala, hvala, hvala, hvala, hvala i bezborj puta tako.
      🙂 🙂 🙂

      Sviđa mi se

    • tanjatg napisao:

      🙂

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s