Volim put do posla, nikad nije dosadno. Po gradu se još kopa, ono što je trebalo biti gotovo prije turističke sezone, ali još uvijek vozi i mali turistički autobus, linija 150, Kaptol-Gornji grad-Tuškanac. U pola devet ujutro u njemu su samo domaće bakice koje su ga iskoristile za put do tržnice i natrag, praznik za klecave nožice.
Uz otvoren prozor u prizemlju na Radićevoj miris tek kuhane kave i zveckanje porculanskih šalica, lijepo, primamljivo. Jedini je jači zvuk blago lupkanje žličice o stjenke šalice, netko već miješa šećer u kavi. Nema mirisa čaja, pa je trenutak savršen, jer u mom plemenu čaj znači da je netko bolestan. K tome, ne podnosim miris ovih suvremenih takozvanih voćnih čajeva, koji mirišu kao šamponi i osvježivači zraka.
Stari harmonikaš ispred Dubrovnika već pjeva iz sveg glasa, počelo je radno vrijeme.
Na Trgu, osvrćem se za jednom ženom: izgleda skladno kao plastična lutka oblikovana po modelu Lassalvyjevih zgodnih žena, samo napuhana do prsnuća: grudi velike kao srednje lubenice, ali stoje na pravom mjestu, noge goleme, ali savršeno skladne, ima i struk, a otežali bokovi, uvećani kao i ostale obline, skladno se gibaju u ritmu njezinog užurbanog hoda. Gledajući za njom, zamalo se sudarim s jednim čovječuljkom koji je blenuo u isto: sitan, skroman čovo od kojih pedesetak godina, oči mu se cakle. Prvi put vidim muškarca koji se doslovno oblizuje, kao pas na kost. Vidio je da ga gledam, ali ga to nije omelo.
Na Gajevoj, jedna me dama mojih godina pomno osmotrila, možda zato da se uvjeri da joj nisam konkurencija u eleganciji: ona u smeđe-narančastom, ja u bijelo-plavom, ona u zlatnim, a ja u srebrnim sandalicama. Ali odjevena je skuplje i skuplja joj je frizura, pa me mimoišla umirena.
Na Zrinjevcu, pred Palaceom, skupina poslovnih ljudi, naših i stranih. Nepogrešivo znam koji su naši, a koji strani, iako ne znam po čemu ih razlikujem, jer svi imaju odijela, taške, frizure i cipele, uspravno, uznosito držanje kao kraljice u bajkama. Možda moj mozak neovisno o meni snima kvalitetu štofa ili kroj odijela. Kad progovore, uvjerim se da sam točno procijenila.
Putem jedem breskve, male, vinogradarske. Jedem oprezno, pravim se da mogu naići na crva, iako su voćni i povrtni crvi odavno protjerani u male i rijetke rezervate, kao Indijanci u Americi. A ni breskve nisu ukusne kao prave vinogradarske, nego kao da su ih prisilili da samo tako izgledaju. Ipak, ne bacam koštice u smeće, nikad to ne radim, nego tražim komadiće zemlje uz stabla ili ih kriomice ubacujem u tegle s cvijećem oko usputnih kafića. Ne želim svjesno skriviti uzaludnu smrt zdravog sjemena. Ako i ne nikne, jednom će u budućnosti biti hrana zemlji.
Preko zebre žurim, ali jedva, sve me boli od sinoćnje joge[1], nakon dvoipolmjesečne pauze, pa kad me jedan sa žutom kapom u crnom džipu nadžario, ljuto sam ga opsovala. Iznervirao me i biciklist koji mi je zvonio jer sam hodala po njegovoj stazi, a bilo je to ispred NSB-a, gdje između terase kafića i kolnika ima samo biciklistička staza, a za pješake nije ostavljen ni putić. Još me više iznervirao kad je pristojno rekao hvala nakon što sam se ugurala među stolove da bih ga propustila, pa sam njegovim leđima odgovorila svojim najdubljim i najhladnijim glasom: „Molim!“ Kažu da su biciklisti kivni jer su dobili pješačke staze koji samo počinju, a nigdje završavaju, nego se naglo prekidaju, pa bi biciklisti do sljedeće staze morali nositi bicikle; kažu, još jedna gradska šminka. Zato se osvećuju, pa po svojim stazama voze bezobzirno. Navodno u zadnje vrijeme ima sve više slučajeva pješaka stradalih od biciklista.
Na poslu, šef kaže: „Zar ti ne možeš malo ranije?“
„Ranije? Od koga ranije, od čega ranije?“
„Zna se od kada je radno vrijeme.“
„Joj, pa nije valjda da mi to ozbiljno kažeš, a tako sam ti marljiva, pametna, sposobna i pouzdana.“ Zvonko se smijem i otprhnem do svog stola.
A u stvari, dijalog je izmišljen, sve osim šefovog pitanja, na koje sam blijedo prokašljucala „Mogu“ i smjerno, unatrag, otišla do svog mjesta, kao moj Bobo kad ga ukorim.
🙂 I ovo je izmišljeno, samo sam zamišljala i pribojavala se, jer bilo bi tako da je bio loše volje.
[1] Medicinska, a ne mistična joga.
Vesna Ćuro-Tomić 
bro jutro 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
Dobro jutro i tebi. I daj mi reci ako razumiješ, zašto ja ne dobivam obavijesti o tvojim postovima?
Sviđa mi seSviđa mi se
lozjarske breskve
lozje – groždje
Inače, virtuelno sam hodala pored tebe, kako bih si sve najlepše dočarala … hvala.
Sviđa mi seSviđa mi se
ne znam. nista nisam pisala, verovatno zato. videces na facebooku kad bude nesto
Sviđa mi seSviđa mi se
kuim, hvala
Sviđa mi seSviđa mi se
Krasna šetnja, zgodna zapažanja, a tek vinogradarske breskve….Nas su ove godine naše doslovno ” napale”.Dijelimo ih, kompoti se kuhaju, jedemo ih, a tek je dozrela prva voćka …imamo ih još dvije, koje dolaze kasnije ..Teško podnesti da propadnu, spremamo ih na sve mile načine. Jedina je “kvaka” da nema zainteresiranih u obitelji ( ni među susjedima) za branje…za konzumaciju, hajd, hajd, nekako.Al i za konzumaciju nas ima premalo. Kad padnu na tlo, razvesele im se puževi, a za njima mravi, puno će ih završiti kao njihova “gozba”.
Sviđa mi seSviđa mi se
Ne mogu vjerovati. da nisam u gužvi s pinđurom i ajvarom i mladim grahom na salatu za zimnicu – ponudila bih se da dođem brati i jesti 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
Uz breskve nas čeka isti “raspored” .Pinđur ne, a zato spisak dopunjen pečenom flaširanom paprikom i paradajzom takaj u flašama. Duga je zima….
Sviđa mi seSviđa mi se
Nemaš pojma koliko uživam da čitam ovakve postove. Imam osećaj kao da hodam pored tebe, i vidim isto što i ti, i čujem isto tako… 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
Najljepša moguća pohvala. Da znaš da sam i ja – kad nešto motrim – počela misliti na vas, kako ću vam to opisati.
Sviđa mi seSviđa mi se
Opet i opet ti tvoji iznenađujući prelazi, i opet i opet ja o njima. TO me najviše oduševljava kod tebe. A i ova panorama kroz koju si nas provela, jutro, buka, grad, lubenice, breskve… i smeje mi se i plače. Zar nemaš i ti utisak da je danas neki čudan dan? Kako ono Rundek kaže: “Čudne misli!!!” Veliki lajk!!! 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
I velika hvala tebi, inspirateljice moja. Čudan, običan dan. Čudne misli, a obične. tako je meni. Večeras smo čuli da je umro naš kolega, moje godište, znam ga dobro, simpatičan mi je bio, surađivali smo neko vrijeme, znam sigurno da je umro od nezadovoljstva i frustracija. Kod nas se, u mojoj firmi, ljudi dijele na uspješne (nagrade, putovanja), šljakere i kreativne. On je bio kreativan. Zadnjih godina se, od muke, kandidirao za ravnatelja ili glavnog urednika, smijali su mu se kao ridikulu. Tužno, tužno. I oprosti zbog ovog izljeva, prva si naišla. Velika pusa,
Sviđa mi seSviđa mi se
Ma kakva izvinjavanja! Mnogo, mnogo mi je žao. Čuvaj se. Ti si se objedinila u šljakere i kreativne, mislim, u oba foldera si? Polako. Polako.
Sviđa mi seSviđa mi se
da, u tim sam folderima, preteno u ljakerima, i bojim se. Ljubac
Sviđa mi seSviđa mi se
🙂 🙂 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
Ah ti muškarci… Samo se oblizjuju. 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
🙂 🙂 da da, a mi zene dozivimo srednju dob a da ne shvatimo sto je bitno, a kad shvatimo, proslo je vrijeme nase moci
Sviđa mi seSviđa mi se
O.K. nije to smisao, ali hvala za šetnju po Agramu.
Sviđa mi seSviđa mi se
A? Molim? Što nije smisao? Jesam zaglupila?
Molim za šetnju, puno molim, puno hvala.
Sviđa mi seSviđa mi se
A, jel ono za oblizivanje i muškarce i žene?
Sviđa mi seSviđa mi se
Ne, mislim da i to, ali… 😉
Sviđa mi seSviđa mi se
ništa ne razumijem, ali znam namigivati: -;)
Sviđa mi seSviđa mi se