Umiru dobri ljudi

 Umro je moj kolega

Jučer sam sebi zabilježila da moram razmisliti o ovome:

želim biti dobra po svom izboru, a ne po nuždi; velikodušno, iz svoje snage, a ne iz nemoći. Dobrota iz nemoći donosi bolest, jer iz dana u dana potiskuješ, prikrivaš, gnječiš i stišćeš sebe da budeš što manji, onoliko malen i nevažan koliko to jači od tebe žele.

Ma i ne žele, premalen si da nešto u vezi s tobom žele,  ne razmišljaju o tebi, jednostavno im tako odgovara.

A danas, događaj koji kao da je hrana za tu misao.

Pomalo se bojim svojih misli, prečesto se dokazuju.

Umro je moj kolega, vršnjak.

Sigurna sam da ga je ubilo nezadovoljstvo, nije uspio u ovom kolektivu, imao je pogrešne talente.

Ne znam hoće li mu biti održana komemoracija, ni kako to određuju, po koeficijentu, plaći, javnom ugledu? Kad bi bilo po godinama staža, zaslužio bi je. A i ako se održi, ne znam tko bi govorio, nikome nije bio dovoljno važan. Da nemam tremu, predložila bih sebe.

I rekla bih ovako:

Ljudi se kod nas dijele na šljakere, kreativne i uspješne. Uspješni su oni koji imaju velike plaće, stalno putuju na razne sajmove i velesajmove, javnost zna za njih, daju intervjue, sjede u žirijima. Imaju toliko obaveza da ne stižu raditi. Rade šljakeri. A kreativnima  ne daju da rade, jer bi se onda vidjelo koliko uspješni ne rade ništa.

Branko je bio kreativni šljaker. Ubilo ga je što se među vama nije snašao. ( Pokazala bih rukom na prve redove.)

Uvijek je imao puno ideja, puno je pisao, nudio projekte, nailazio na slijeganje ramenima i zatvorena vrata iza kojih su sjedili uspješni. Nije bio važan, pa ih nisu zanimali njegovi projekti, a da bi imali opravdanje za odbijanje, podsmjehivali su mu se iza leđa i u lice. Neke su mu ideje i ukrali, borio se da to dokaže, ali nije uspio. Još više podsmijeha.

Inteligentan i duhovit, zadnjih se godina, ironično i satirično, na svim natječajima – a bilo ih je! – kandidirao za ravnateljska mjesta, zadovoljavao je sve uvjete. Mi, nesnalažljivi, podržavali smo ga, a snalažljivi su se rugali.

To ga je ubilo. Kako preživjeti bez dana zadovoljstva, bez ijednog uspjeha, da ti ne priznaju nijednu zaslugu, da ti ne povisuju plaću jer ne moraju, da te se nitko ne sjeti kad se dijele nagrade, osim jubilarnih, koje dodjeljuje kompjutor. Ubije čovjeka kad se zapita: s kim sam ja to radio, s kim sam ja to živio pola svoga života? Zar sam toliko promašio? Zar sam toliko promašen? Rak gušterače.

Nisi promašen, Branko. Samo si bio dobar i pošten. Iako se više ne možeš vratiti, neka tvoja smrt bude upozorenje svima sličnima tebi, a ima ih ovdje još: bježite, vi nesnalažljivi i neuspješni, ovdje ste samo žrtve.

Branko je bio dobar, pošten, inteligentan i kreativan, drag kolega.

Neka na tome počiva naše sjećanje na njega.

                              * * *

                       Bježi, Vesna.