Psić i njegova djevojčica

Jutarnji susret

Čula sam glasić iza ugla i prije nego što sam je vidjela: „Imam psa.“  Zatim sam je vidjela, ali s leđa, gledala je za psićem koji ju je upravo povukao. Djevojčica od kojih desetak godina. I prije nego što sam joj vidjela lice, znala sam da nije baš „normalna“, a da ni sama nisam znala po čemu sam to zaključila.

Kad se okrenula, Down, mongoloid, ali blagi, normalne građe, a ne zdepasta ni predebela, normalne glave, a ne premale u odnosu na tijelo. Šiškice i poluduga kosa, ljepuškasta.  I odjevena kao sve normalne djevojčice njezine dobi, u šorc i majičicu, a ne kako obično odijevaju djevojčice s Downom, u preširoke, bezoblične i bezvremene haljinice.

I vedro, nasmiješeno, umiljato lice. Otvoreno, bezazleno. Ponosno i radoznalo. Ne pokušavam biti patetična, naprotiv, smanjujem doživljaj da zvuči stvarno kako je i bilo, ali bilo je baš tako: umiljato, veselo stvorenjce koje odmah voliš kao što se voli slatko, bezazleno mladunče.

„Maltezer“, rekla je.

„Zbilja? Baš je sladak. A kako se zove?“

„Lon. A on?“ pokazala je na mog psa.

„Bobo.“ Ona se nasmiješila i ponovila „Bobo.“

„Kolko ima godina?“ pitala sam.

„Dvanaest.“

„Aha.“ Prije nego što sam shvatila da govori o sebi, ona se sama ispravila. „Četri… meseci.“

Naišli su muškarac i žena, „normalni“ ljudi. Lon je baš tada otišao na drugu stranu stazice, pa je njegova lajna stajala kao prepona na putu, ali kako je psić malen, tako i prepona nije bila viša od desetak centimetara. Muškarac je išao prvi, pa je rekao: „Možeš malo…“ Glas odrešit i neugodan. Nije vidio da mala gazdarica nije obično dijete, ali i obično dijete bilo bi preslab  protivnik za takav ton. A djevojčica je odmah shvatila i povukla Lona prema sebi. Ja sam bila ponosna kao da je moja.

Nisam je pitala kako se ona zove, bojala sam se da bih je zbunila ako je možda naučila razgovarati s ljudima po nekom redoslijedu, a mi smo ga već pobrkale.

Poslije sam razmišljala po čemu sam i prije nego što sam je vidjela znala da nije normalna? Po tome što mi se obratila, a da nije trebala, po tome što je zvučala umiljato, a ja sam joj nepoznata žena, ozbiljno lice. Po tome što se smješkala, vesela i vedra, možda ponosna što joj je povjereno da izvede svog psa i što zna reći sve o njemu ako je netko pita. Pa ne izdrži, nego kaže i ako je nitko ne pita, od radosti. Ne treba ništa od mene, samo sa mnom dijeli svoju radost.

Razveselilo me to dijete, otoplilo i raznježilo.

Zašto se smatra vrednijim biti pametan, normalan, inteligentan? Zbog kotača, parnog stroja, nuklearne energije? Jer ovakvi kao ona to ne bi mogli izmisliti? Ali kako znamo da bi svijet tada bio gori? Možda bi baš bio ljepši, spokojan i radostan, kao susret s djevojčicom? Možda bi se svijetom umjesto otrovnih plinova širila radost?

Znam, ima i težih slučajeva, onih od kojih ti se želudac grči dok pokušavaš istisnuti smješak na lice. Ali. Tko je onaj tko određuje granicu?

***

Kad sam prvi put bila trudna, nosila sam blizance. Nalaz amniocenteze pokazao je da su obje bebe mongoloidi. Ti su događaji opširno opisani na jednom drugom mjestu, pa neću previše o tome. Samo, s gađenjem sam nosila te plodove u svom trbuhu i molila doktora da mi napravi prekid trudnoće. Ali se nije moglo, čekao se ponovljeni nalaz.

Ljutila sam se na velečasnog koji mi je govorio kako su to Božja bića, kako ih trebam roditi i voljeti. Najradije bih mu bila rekla: “Ma kako vi to znate! Lako je s tuđim k po gloginjama mlatit!” Velečasni, muškarac, nikad neće biti trudan, iz mnogočlane, sretne obitelji, s puno braće i sestara, svi ispunjeni vjerom, svi normalni, svi zdravi, pa kako on uopće smije nešto govoriti…

Onda je stigao drugi nalaz, bebe su zdrave. Od uzbuđenja, nastupio je prijevremeni porod, jedno dijete je umrlo, dječak. Drugo, djevojčica, mala, ali zdrava, sada velika, pametna, lijepa djevojka.

Da je ostao živ, bio bi biljka, rekli su mi. Plakala sam, ali od olakšanja, što će mi biljka, dobro da je umro. Kakva strašna misao,  a činila mi se normalna. Puno poslije, počela se taložiti tuga, taloži se i danas, stoji, ne troši se s vremenom. Tko sam ja da određujem…

Zato, kad bi me pitali što mislim o pobačaju… ne znam, ne znam. Ona koja tako odluči mora sebe dobro poznavati i samo ona sama sebi treba biti mjerilo, nitko drugi i ništa drugo,  jer za neke je to dobar izbor, a za neke će možda biti demon koji proganja do kraja života.

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku) i označen sa . Bookmarkirajte stalnu vezu.

12 odgovora na Psić i njegova djevojčica

  1. malaprge napisao:

    Ja sam se nakon dva djecaka, pocetkom trece trudnoce radovala i nadala da ce biti djevojcica. Bila sam ubijedjena da ce biti djevojcica, pa kada su mi doktori rekli da ce biti djecak, plakala sam neutjesno. Jedva su me clanovi moje familije smirili, pa kad sam onda shvatila da sam se djetinjasto i neozbiljno ponasala, molila sam se samo, kajala i strepila do kraja trudnoce da rodim zdravo i zivo dijete. Danas mi je on velika radost…djecak ziv i zdrav, pametan, neodoljivo sarmantan…A samo ponekad se sjetim svog glupog ponasanja, jer, kakvih sudbina sve ima. Zao mi je i zbog Vaseg gubitka.

    Sviđa mi se

  2. jasna napisao:

    Suze su mi neizbježno krenule ! Ne znam koji me dio priče više dotakao. O down djevojčici ili o Vašem sjećanju na trudnoću, strepnje…Uopće u tom stanju biti suočen s potrebom donesti odluku za slijedeći korak. I kad odluku donesete, ma kakva ona bila, nositi se s njom do kraja života.
    Neki sam dan pročitala isto jedan prilog o djetetu ” s jednim kromosomom previševiše” i o blagosti tog stvorenja.Od njih bismo trebali naučiti bezrezervno voliti , biti pažljivi i nježni prema bližnjem, biti skromni, biti uvijek nasmijani…!
    Isti mi se tren u mislima stvorilo pitanje ima li to dijete kromosom previše, ili mi ostali imamo kromosom premalo …i kakav bi svijet bio kad bismo svi mi “normalni” bili normalni na njihov način?

    Sviđa mi se

  3. tanjatg napisao:

    Od lajanja psetanceta, preko devojčice, njenih šiški, grubog glasa, svoje trudnoće… došla si do dilema i tu se prekida, nešto kao film! Ono između, negde na sredini, na mene je ostavilo najveći utisak: “Poslije sam razmišljala po čemu sam i prije nego što sam je vidjela znala da nije normalna? Po tome što mi se obratila, a da nije…”, taj pasus. Stvari su tako uvrnute, ispretumbane, često iznenađujuće, a često i iznenađujuće bolne.
    Da pričam o tekstu i šta mislim o tvom pisanju, to već znaš.
    Ali imam potrebu da kažem nešto: suze olakšanja ne bi trebalo da se pretvore u suvoću krivice. Trebalo bi da ostanu suze, ali uvek i stalno – suze olakšanja.
    Eto tako, draga.

    Sviđa mi se

  4. Nema šta da se doda. Setim se svakonoćne molitve-mantre koju je svake večeri pred spavanje izgovarala moja pokojna baba Danica: “Pomozi bože svoj deci, kako bi pomogao i mojoj.”

    Sviđa mi se

  5. tatjanamb napisao:

    Mozda mi je djevojcica iz prve price ostavila najjaci utisak. Sigurno nije lako roditeljima imati dijete koje ni mladost nece ljudski prozivjeti (mislim da djeca sa Daunovim sindromom zive 20 i neku godinu), ali je krasno da su joj pruzili priliku da se rodi i svoj zivot, zajedno s njima, prozivi najbolje moguce (bar se nadam da je tako bilo) <3.

    Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      Daunići su baš simpatični i čovjekoljubivi, dragi. Nije lako roditeljima, ali, opet, a kojim je roditeljima lako – uvijek nađu nešto zbog čega će strepiti, jelda?

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s