Hrvatska narodna banka vs. HNB; Torbica Marc Jacobs; Raskid s udvaračem

(Posvećeno mojoj kćeri, za stjecanje životnog imuniteta; ali u nadi da neće pročitati, da se ne zbedira.)

Hrvatska narodna banka vs. HNB 

Da mogu, zabranila bih Hrvatskoj narodnoj banci da se koristi kraticom HNB, zabranila bih i novinarima da je u tekstovima tako zovu, izdala bih strogu naredbu da se uvijek mora predstavljati punim imenom: Hrvatska narodna banka. Jer tako bi teže zaboravila da je narodna. Lako se zabuniti kad je u pitanju jedno slovo, na primjer HBB umjesto HNB, ali je prilična razlika kad se umjesto narodna kaže Hrvatska bankarska banka.

Jer sad Hrvatska narodna banka ne zastupa narod nego banke, pa kaže da bi prijedlog novog zakona osiromašio banke, koje tada ne bi mogle davati kredita koliko bi trebalo. Ne spominju da su se banke prethodno na nama obogatile i zaradile dvije milijarde eura viška na našim kreditima u švicarcima.

A bankari kažu da se ne slažu s Vladom da se radi o socijalno ugroženom sloju stanovništva, naprotiv, imaju „pouzdane podatke“ da su to mahom dobrostojeći ljudi. Istina je, u pravu su, samo su zaboravili rječcu „bili“. Bili smo dobrostojeći. A sad smo ništa, čak ni ugroženi.

Jer, sami smo si krivi.

U koju se službu trebamo javiti, koje formulare ispuniti, na kojem šalteru čekati da nam izdaju iskaznicu „siromašan, bez oprosta“? Jer i dalje smo dobrostojeći po režijama koje plaćamo.

Nema izlaza.

Mi dobrostojeći imamo dvije kupaonice, ali jedan sapun. Još se nismo navikli, pa se počnemo tuširati prije nego što provjerimo gdje je sapun. Mokri se dovikujemo: „Eeeeej, jel kod tebe sapun?“ „Je, bit ću gotov za pet minuta!“ „Ma daj, pa mokra sam!“ I ne znaš što bi – ako pustiš vodu da bez veze curi, šteta je, ako je zatvoriš, hladno ti je. Obrišeš se, izađeš iz kade i ubijaš vrijeme pred ogledalom, pazeći da ne zapaziš neke nove madeže ni druge sumnjive pojave.

Toalet-papira imamo još nekoliko rola. Ne znam što poslije. Uzela bih s posla, osjećala bih se kao Zoro, a ne kao lopov, jer mi je firma ista kao država, ali sad papir drže u nekim kutijama koje su postavljene tako da su dostupne samo ljevorukim patuljcima s odvijačem u džepu.

Ne bih ja bankare nešto strogo kažnjavala, samo bih ih natjerala da doživotno stražnjice brišu novinskim papirom. I da u svojim lijepim zahodim na vidnom mjestu drže natrgane, spremne, listove novina.

Hrane za sada imamo. Kupili smo piliće i krumpir na selu, skuhala sam zimnicu, ajvar, pinđur i salatu s mladim grahom, nema veze što ih jedemo kao jesenicu. Problem je hrana za psa, jadan moj Bobo, naučen je na finu hranu, pa kad dobije nešto loše, ne jede, nego postane kost i koža i samo me molećivo gleda.

Išla sam tati i mami na grob, nisam ostavila ni cvjetak. Nisam ja malograđanka, što se ne može, ne mora se, ali što ako i oni otkriju kako mi je, pa budu žalosni. Patetično, djetinjasto, ali ta se misao pojavila.

I ja volim burek kao i onaj moj kolega koji tamani bureke na račun poduzeća, ali ga ja ne mogu kupiti, pa nosim hranu od kuće, kombiniram, pakiram, teglim, kasnim. Nemam ni za ritualnu kavu s kolegicom na poslu. Prtljancija je to s tim siromaštvom: nosiš kavu od kuće, u teglici, pa procuri na banane, pa… Kad mi još netko kaže da je jedino važna „šalica razgovora“. Je vraga! Važno je i da ti netko servira gotovu toplu kavu koja miriše i puši se, to daje dobar osjećaj! Biti siromašan znači osjećati se jadno.

Padnem i razbijem koljeno, a nemam flaster ni novac da ga kupim, pa na poslu ležerno pitam: „Ima netko flaster“, kao da mogu kupiti sto kutijica flastera, samo sam, eto, nemarna.

Znam, znam: bar imam posao!

I znam da se nemam pravo jadati, jer zaista jesam dobrostojeća. I kad budem mogla kupiti toalet-papir, opet ću kupiti troslojni, jer dvoslojni… da ne ulazim u pojedinosti… K tome je dugoročno manje isplativ… Što ne znači da je troslojni višekratno iskoristiv ;-).

Torbica Marc Jacobs

Istina mora biti potpuna da bi bila istina. Pa i moja.

Moja je kći nedavno diplomirala. Htjela sam da moje dijete najvažniji dan u svom dosadašnjem životu zapamti i po darovima od tate i mame. Nisam dopustila da me u tome spriječi nešto tako nevažno kao što je novac. Uostalom, svi darovi koštali su manje od pola rate. Kad budem tužila banku, tužit ću je i zbog toga: sve drugo postalo je relativno jeftino pred tim divovskim i neisplativim (neisplativabilnim) dugom, pa mi je novac još apstraktnija pojava nego prije.

Kupila sam joj torbicu Marc Jacobs, tako lijepu da od nje sve oštrine hiprerealistične stvarnosti utonu u maglu sretnog zaborava. Izaći će prebrzo ta stvarnost iz magle, ali neka, vrijedi taj trenutak sreće svakog novca.

A glavni dar bila je zlatna narukvica s okruglim privjeskom na kojemu piše Našoj T… za diplomu, s ljubavlju, tata i mama.

Moj brat je rekao da „oni“, naša djeca, više ne cijene zlato, a ja sam se suzdržala od smijeha, jer:

Jedan dan rekao mi je moj nećak, moj mezimac: „Ma zamisli, Jajči, svi znaju da ja volim satove, a on meni za diplomu kupi narukvicu! Narukvicu!!! I znaš kaj na njoj da ugravirat? Za d.! Kužiš, za d.! Pa da me slučajno ne zovu Debeli, ja bi umro od srama da moram reć da mi je stari dao ugravirat za d – diplomu!“

On se, naravno, ne slaže s tatom, kao nijedan sin, a moj brat i ja jako smo slični, pa znam kako mu je: kad je voljen, savršen je, a kad ga napadaju, totalno izgubi kompas. Znam ja da su i drugi ljudi takvi, ali neki se barem znaju praviti da ne ovise o tankoj niti zvanoj ljubav.

Raskid s udvaračem

Kako sam tako brzo prekinula vezu?

Srela sam ga već sutradan, tojest jučer, i ubila njegov žar pretjeranom srdačnošću, onom napadnom, nadmoćnom, bolećivom ljubaznošću kakvom se tupi i bezosjećajni ljudi obraćaju teško bolesnima, invalidima ili beskućnicima, uvjereni da se to njima ne može dogoditi. Tek što je uspio reći „Ooooooooo, opet…”, a ja, smiješak oko glave, pogled sućuti, “… o, opet žurite na posao“, završi on, a širok smiješak pun velikih plastičnih zuba zatvorio se u zbunjeno skupljena usta.

Slobodna za nove pustolovine.