Promjene i sretnost

(Ovo je možda dosadan i predug tekst, ali ga možda vrijedi pročitati. Nije lažna skromnost ni neskromnost.)

Zar čovjek treba proživjeti pola stoljeća da shvati neke osnovne stvari? Zašto su sve škole osim životnih beskorisne? Mora li tako biti?

Vidjela sam – i iskusila – mnogo veza koje su propale zbog prigovaranja: „Prije si mi svaki dan govorio da me voliš.“ „Više ne stavljaš dezić, osim kad ideš van.“ „Prije nisi gledao druge žene.“

Žene prigovaraju češće nego muškarci. To je možda zato što muškarci bolje znaju što žele, jer su njihove potrebe… hm…  elementarne. Pa su, kako koji i u kojoj fazi, ili prilagodljivi ili, pristojno rečeno, snalažljivi :-).

Ona je nesretna zbog njegovog nehaja, on je nezadovoljan zbog njezina prigovaranja, u najboljem slučaju raziđu se. Ili, češće, žive do kraja života u tom svom beznađu.

A sve zbog toga što nisu znali prihvatiti promjenu.

Treba znati prihvatiti promjenu. Htjeti prihvatiti. Jer ako znaš prihvatiti promjenu, znaš biti sretan. Treba znati biti sretan, a ne samo biti sretan. Lako je biti, teško je znati.

Sad tek počinjem shvaćati smisao I-činga, Knjige promjene.

Neke žene, brišući zajapureno lice i utapajući maramicu u znojan dekolte, prodahću kao da se ispričavaju:„U promjeni sam“. Promjena je ublaženica za klimakterij. Velika promjena u ženskom životu, a navodno i u muškom, samo oni nemaju menopauzu, pa im je grijeh starenja teže datiratii.

Jedna od promjena koju je najteže prihvatiti je starenje. To bi trebalo studirati, kolegij: Starenje.

Umjesto da nađu ljepotu u starenju, ljudi se manijakalno pomlađuju (I mama bi, sine! :-)), mažu se placentama, gutaju matične stanice, namakaju (namaču?) se u e-vitaminu i operiraju se tako lako kao da su sami sebe kupili u second handu pa ih nije šteta prekrajati kao staru haljinu. Usput, u svojoj okolini znam više muškaraca nego žena koji su se podvrgli estetskim operacijama. Jedan je operirao gornje kapke i pomladio se, drugi donje i više nije šarmantan. Muškarci se pomlađuju da bi ostali frajeri, a žene kao da smatraju da im pripada pravo na pomlađivanje, jer su ostarjele nepravedno i ne svojom krivicom,  zbog toga što su se zapustile dok su podizale djecu i ugađale muževima, vodile kuću i radile na poslu.

A ima ljepote u starenju, sigurno se može naći. Prije svega, mudrost, spokoj, odmaranje. Zatim, možeš početi pušiti, neće te stići ubiti; možeš početi piti, jer je istina da je bolje biti pijan nego star; možeš putovati, jer ne moraš štedjeti za dane crnje od ovih…

Svi priručnici i mudraci uče nas da budemo zadovoljni onim što imamo.

Proroci i zvijezde proriču nam sreću, ali ne tuđu ili univerzalnu, nego sreću po našoj mjeri, u našim okvirima.

Na primjer, kad mi je u horoskopu pisalo „uspjeh u karijeri“, zamišljala sam da ću postati šefica redakcije ili književna zvijezda. A što se dogodilo? Dobila sam mejl u kojemu me obavještavaju da mi je odobrena kupovina programa koji sam odavno naručila.

Kad mi je prorekao (pasiv: prorečen? proreknut? prorekan :-)) novčani dobitak, zamišljala sam glavni zgoditak na lotu kojim ću: vratiti kredit, kupiti stanove djeci, isplatiti kredite Sanji i Zoranu, dati Sari da može zaposliti osoblje, Vjekici da živi luksuzno kako želi, vratiti Renatine dugove, dati Luki da završi stan, osnovati fondaciju za beskućnike, sagraditi zgradu za socijalne slučajeve…. Umjesto toga, kolegica mi je vratila dug koji sam već bila otpisala.

Kad mi je mjesečni horoskop predvidio outburst of creativity, zamišljala sam kako ću napokon prionuti na Crnu vreću, svoj prezreni i nedovršeni rukopis. Umjesto toga, taj sam mjesec napokon našla primjenu za srebrnu vazu valjkastog oblika koju sam odavno sama sebi kupila i koja se pokazala neprikladnom za cvijeće: u nju sam stavila veliku žlicu i vilicu za salatu, pa je na pozadini jabuka-zelenih pločica i narančastog zida izgledalo vrlo dekorativno. Isti mjesec smislila sam pločicu za sandučić za pisma sastavljenu od dva metalna komadića i dva magneta koja sam skinula sa stare brave od ormara. I zaista sam bila ponosna na svoju kreativnost.

Dugo mi je trebalo da primijetim ta ispunjenja, toliko su bila sitna i neprepoznatljiva, različita od očekivanja.

I tako sam kompletirala svoju spoznaju: nesretnost ima samo dva uzroka – prevelika očekivanja i neprihvaćanje promjena.

Nesretnost i nesreća nisu isto. Nesreća ima bezbroj uzroka i zbiva se vani, nesretnost je unutra. S onim vani ne može se ništa.

Ni sretnost i sreća nisu isto, sretnost je u glavi, a sreća je slučaj. Ni sa slučajem se ne može ništa. Opet ću parafrazirati svoju kćer kad je bila mala:  svatko je šef samo svoje radnje.