Tange, III.: „Organizirana glupost“

Dečki sa Špice

 Kad sam ja bila mlada, Špica je bila popularna. Možda je i sada, samo što ja više nisam mlada. Iako mislim da je sada vremena manje i da Špica nije kao nekad. Tada se pred Moccom i u njoj subotom oko podneva obavezno, a u druge dane često, sastajalo društvo sredovječnih muškaraca. Raspoloženi, zadovoljni, mahom umjetničkih ili slobodnih profesija, slikari, novinari, arhitekti, glazbenici. U to vrijeme nije bilo utrke za zaradom, bio je socijalizam, pa su imali više vremena nego današnji.

Svi smo ih znali sa Špice, a njima nije bilo mrsko nabacivati se nama, mladim curama, malodobnicama, uglađeno i laskavo nas pozdravljati s poštovanjem prema našoj privlačnoj mladosti ili bar s afirmacijom pratiti pogledom kroz staklo izloga naše uzbibane šetnje gore-dolje.

Jučer, hodam Ilicom s tubom spužve od koje ću Bobi skrojiti ležaj, s vrećicama u rukama i s njim na lajni, a mimo mene prolazi par: on star, slab, mršav i pogrbljen, sa štapom u jednoj ruci, a drugom pod ruku drži staricu, vjernu suprugu, koja je napokon dočekala da u subotu u podne bude na Špici sa svojim mužem, nekadašnjim dečkom sa Špice.

Na mjestu nekadašnje Špice danas su T-com i fast-foodovi. Današnja elita, prebogata i besposlena, preselila se nekoliko metara dalje, u dvije preskupe slastičarne kafića. Za njima su otišli i njihovi epigoni, koji ne razmišljaju zašto daju dvadeset kuna za industrijski kolač, neukusan i umjetan, a nose poderane gaće[1]. To je onih 95 posto nerazmišljajućih trabanata.

Špice više nema, jer su bogati i dokoni slobodni u svako doba svakog dana u tjednu.

„Organizirana glupost“

 Jedna od najpoučnijih i najvisprenijih[2] izreka koje sam čula glasi: Pola života trošiš zdravlje na novac, a drugu polovicu novac na zdravlje. Da mogu otkriti autora, išla bih mu se pokloniti. Nije čak ni LaBiLna, iako su mnoge njezine izreke, smišljotine i domislice nalik ovoj. Na primjer: ubij vrijeme da ono ne bi ubilo tebe; ja o tome imam svoje mišljenje, a mišljenje je kao dupe, ima ga svatko; ljubav ne boli, ali košta… a to boli. Ili, neki od naslova njezinih postova: A kad nestane struje, zaposednu me sile mraka;  Totalno sam moderna, majke mi;  Imam erekciju

Izreka je ubojito točna, pa ipak, budale ne čuju i ne slušaju.

Kako se, kad počneš razmišljati, sve počne sklapati u smislenu cjelinu. Kad sam ono prenijela podatak iz britanskog istraživanja da 95 posto ljudi slijedi vođu bez razmišljanja, podrazumijevala sam da su onih preostalih 5 posto vođe. Glupo. Od njih 5 posto vjerojatno su – ovo su moji više iskustveni nego statistički izračuni – 4,998 posto samo ljudi koji ne slijede nikoga, ljudi izvan zakona ili  slaboumni, a od preostala dva promila, jedan dio su ljudi koji slijede razmišljajući, a drugi dio ljudi koji su kvalificirani za vođe. Od tog jednog promila vođa, statistički su možda samo njih 0,0001 posto dobri vođe.  Proizlazi da za vođu nije sposoban  svaki devetnaesti nego svaki tisućiti čovjek, a svaki desetmilijuniti može biti dobar vođa.

Statistički, trebale bi dvije Hrvatske za jednog dobrog vođu. Ako sam dobro izračunala.

U istoj je cjelini i sistem školovanja koji ne uči ničemu korisnome. Nego namjerno zatupljuje, kako kaže Litero.

Neku večer fascinirano sam slušala razgovor s filozofom Robom Riemenom u emisiji Drugi format. Nisam slušala od početka, privuklo me ponekom rečenicom koju sam načula dok sam u kuhinji mijesila kruh, pa sam sjela pred televizor čim sam mogla. Najprije, izgleda kao Tom Hanks iz vremena kad je glumio Forresta Gumpa, očiju plavih kao potočnica, mekih crta lica, govori jednostavno i razumljivo, živahno i strastveno, gestikulira, mimika mu prati riječi, ima tikove. Djeluje vedro, a stvari koje govori mračne su. I kao je slučaj sa svakom pravom stvari, čim izgovori, lupiš se po čelu i kažeš: Pa naravno, kako ja, kreten, nisam prije to tako shvatila!

On kaže: vladajući nikad ne žele ništa promijeniti, njima odgovara sustav u kojemu vladaju. Naravno. I pogrešno je čekati rješenje od njih. Pogrešno je vjerovati ekonomistima, jer su dio istog sustava, koji je loš.

On kaže da živimo u sistemu organizirane gluposti. Škole su usko specijalizirane i ne daju širu sliku. Ne potiču radoznalost i ne razvijaju maštovitost. Danas studenti ne moraju čitati knjige. Dovoljno je da se služe Internetom. Tehnologija uništava ljudskost, jer ukida osnov ljudske komunikacije: emocije. Ljudi blesavo vjeruju da imaju 300-400 prijatelja na Facebooku, koje nikad nisu vidjeli, ni s njima razmijenili pogled. Pravi kontakt zamjenjuju smajlićima.

Reimen ne čita novine, čita knjige. Mediji zatupljuju, jer im nije u interesu objaviti dobar članak nego zaraditi novac. Pišu ono što će ih prodati, a to su žute vijesti. Za žute stranice uvijek ima materijala, jer su ljudi izgubili kompas, i takva afirmacija je afirmacija, može donijeti slavu i novac.

Što me podsjetilo na jedan od novijih postova Purpleraya, preuzetih s drugog bloga: Dvadeset citata o zahvalnosti, među kojima je misao Williama Jamesa, slobodno prevedeno: Jedna od najdubljih težnji ljudske naravi jest težnja za afirmacijom. Samo što danas afirmacija dolazi s krive strane i iz pogrešnih razloga.

Što je rješenje? Revolucija?

Ne, rješenje je da svatko radi svoj posao najbolje što zna, učitelj, postolar, ekonomist… I kad bismo svi odjednom tako radili, već sutra bi svijet bio bolji, kaže Riemen.

Ne znam jesam li točno prenijela misli Roba Riemena, ali znam sigurno da nisam uspjela prenijeti njegov žar. Tog čovjeka treba slušati. On sve političke pojave svodi na njihovu bit – čovjeka i njegove osjećaje.

Razgovor je bio odličan i zahvaljujući voditeljici, koja je najbolje što može radila svoj posao: postavljala dobra pitanja, radoznala, zainteresirana, razumijevajući o čemu Riemen govori. Drugi dan mnogi su ljudi pričali o toj emisiji, što je prilično neuobičajeno za emisiju iz kulture i razgovor s filozofom.

Što još čekamo?

Rješenje neće doći izvana, a vremena nema puno.

Na nama je da mijenjamo stvari, svatko u svojoj radnji.


[1] Zanimljivo, ima starinski slatkiš, koji se radi od otpadaka tijesta za krafne, koji se zove poderane gaće. Bolje bi im bilo da jedu nego da nose poderane gaće.

[2] Vispren = mislim da je to srpska riječ koja mi se sviđa jer zamjenjuje dvije-tri hrvatske a po zvučnosti kao da odmah kaže što znači. Dobro zvuči i oštrouman, ali meni se čini da ima malo uže značenje. Reci, Jelenko! Moj brat i ja, kad želimo jedno drugo pohvaliti zbog mudrosti, oštroumnsti, pametne odluke itd., kažemo napola u šali: Baš si vispren/a! To nam je interna fora.

 

 

 

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Dnevnik vremena, Uncategorized. Bookmarkirajte stalnu vezu.

14 odgovora na Tange, III.: „Organizirana glupost“

  1. Kada malo bolje pogledam, uistinu mi dođe mrak na oči.

    Sviđa mi se

  2. vesna napisao:

    zgodan paradoks!

    Sviđa mi se

  3. LaBiLnA napisao:

    Dugačak ti post 🙂 Dođem posle da sve lepo pročitam i pogledam 🙂 Odoh da pravim knedle sa šljivama! 😀

    Sviđa mi se

  4. LaBiLnA napisao:

    Napravila knedle, pročitala post 🙂 Nisu moje izreke ovo za vreme i doope 🙂 A ostalo su naslovi mojih postova. Znam, kretenski su, meni imaju neko značenje, vama sigurno ne 😉

    A što se tiče “organizirane gluposti”, svi smo mi ovce koje nekoga prate. Tako smo skrojeni. Ne da bismo imali koga da pratimo, već na koga da prebacimo odgovornost i krivicu za sve što nam se dešava. I dok je tako, a biće uvek tako, mi ćemo prati ruke i prebacivati odgovornost na vođe, što nas ne čini više “čistim” ni manje “krivim” i ostajemo to što smo i bili – ovce. Meni uloga ovce uopšte ne smeta… Čak sam ovca koja ne pruža otpor, nekako mi je sve potaman…uglavnom.. 🙂

    Sviđa mi se

  5. vesna napisao:

    kako su ispale?
    a izreke – ako i nisi, mogla si, mogla bi
    zašto ti sebi umišljaš da si ovca, ti si zmaj

    Sviđa mi se

  6. LaBiLnA napisao:

    Knedle su ispale najbolje ove godine 🙂

    🙂 Da me ne shvatiš pogrešno, ali… ti si umislila da sam zmaj 🙂 A već si umislila da sam plavuša i duhovita i ko-zna-šta-još 😉 Pa JAO! Sve, sve, ali JA plavuša!? cccccC! 😉

    Sviđa mi se

  7. vesna napisao:

    A kako bih te drugačije shvatila nego pogrešno – na temelju dosadašnjeg 🙂 Znači, nisi čak ni plavuša 😦 Ali, znaš, to da sam umislila da si duhovita, e tu si stvarno pretjerala, nije nalik na tebe da se pretvaraš – cijeli svijet zna da si duhovita. I bistra. I bundžija. Da nisi ti ipak i plavuša, kad toliko sebe ne vidiš :-))))

    Sviđa mi se

  8. vesna napisao:

    A ovo sam te zaboravila izružiti: “Znam, kretenski su, meni imaju neko značenje, vama sigurno ne” – pa šta se praviš ženo božja, a ja se upisala u obožavatelje tvojih naslova 😉 Itekako i “nama” imaju značenje. e baš si neka cicilimicili ženska

    Sviđa mi se

  9. vesna napisao:

    :-))))))))))) et’ vidiš

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s