Oskudacija

Dugo sam razmišljala kako da naslovim ovaj post, jer naslov, to svi znamo, može i privući i odbiti.

U kombinaciji su bili: Opet o bratstvu i jedinstvu, O sestrinstvu i jedinstvu, Istina kao temelj prijateljstva, Šute moji srpski prijatelji blogeri, većina, ali ne svi, a šute i hrvatski, ali ne svi; Freddy Krueger; Ni tange više ne pomažu…

Ali nijedan nije bio dobar, jer biste sigurno pomislili uh evo je opet. Kao da sam Freddy Krueger, koji vas napadne čim, preumorni od svega, na tren zadrijemate.

Ali ja nisam Freddy. Ja samo želim imati svoju grupu koja će misliti dobro, pisati dobro i činiti dobro.

***

Volim jezik i govor. Nedavno sam po drugi put gledala Zonu Zamfirovu. Prvi put sam pokušala, film mi se nije svidio, dramski zaplet mi je bio dosadan, jedino mi je bila privlačna ideja ljepotice, Zone Zamfirske,  pred kojom svi gube dah. Ali ovaj put sam najprije počela slušati, iz kuhinje, prišla da vidim što je to tako duhovito i ostala sjediti pred ekranom, očarana jezikom Stevana Sremca, kojega nisam čitala od školske lektire. Već sam bila i zaboravila kako je bravurozan.

Od tada nikad ne kažem oskudica, nego kažem oskudacija, kako u drami govori jedan dobroćudan lik.

Pa otuda i naslov. Jer, o oskudaciji se, kad se sve svede na bitno, zapravo i radi.

Pa iako nisam Freddy, moram još ponešto reći o onome. (Na žalost nije seks :-); to bi bilo puno zdravije.)

***

Nijedno moje prijateljstvo nije prekinuto zbog istine, ali jest zbog prešućivanja istine.

Imala sam prijateljicu s kojom sam se družila pedeset, 50 godina! pola stoljeća. A kad smo prekidale, rekla mi je, između ostalog, i ovo: „Sjećam se jednom kad smo imale devet godina, ti si imala kesicu s bombonama, jednu si pojela, meni je išla voda na usta, a ti si rekla da ništa ne valjaju i bacila si ih, namjerno, iako si znala da meni ide voda na usta!“

Vjerujem joj da je tako bilo, djeca su okrutna. Ja se točno u dan sjećam kad sam to prestala biti, imala sam dvanaest godina, sjećam se kako sam pomislila: „Ja nisam centar svijeta. Svatko je sebi centar svijeta!“ Nisam po tome osobita, psiholozi imaju objašnjenje zašto se to događa oko dvanaeste, jer tada počinje rekapitulacija onog prvog početka, do treće, tako nešto.

Vjerujem joj da je tako bilo, ali se ne sjećam, jer to je njezina trauma, a ne moja. I ja imam svoje traume koje ne mogu izbaciti iz sebe.

Naravno da sam bila zgranuta činjenicom da je o tome pedeset godina šutjela. Zar me mogla voljeti sjećajući se toga i ne opraštajući?

Bilo je takvih njezinih otkrića još, ali je ovo bilo najstarije.

Moje povjerenje u prijateljstva je poljuljano.

***

Ali, 🙂 imam jednog najboljeg prijatelja. O mnogim stvarima mislimo isto, kao da smo blizanci, a o nekima, na primjer o Srbima i Židovima, mislimo različito: on kopa po povijesti i provjerava sve činjenice koje nam gotove serviraju, ali je pri tome – oprosti, dragi prijatelju – pristran. I kad mislimo različito, kažemo jedno drugome što mislimo, prihvaćamo se kao takve i u stanju smo se s tim zezati. Jučer sam ga zvala na kolače. Rekla sam:

„Dođi, moraš probati dva nova kolača: Vasinu tortu i Židovsku tortu. Najozbiljnije. Ovo nije provokacija!“

Smijali smo se.

„I donesi mineralne, nemam. Ali ne moraš donositi toalet-papir, još ga imam.“

Opet smo se smijali, jer on mi je, nakon onog posta o dobrostojećima, kupio paket toalet-papira i šteku sapuna. I ma koliko bili bliski, oboma nam je bilo neugodno. Jebeno siromaštvo! Čovjek se stidi kad je siromašan ispod neke granice, valjda granice dostojanstva.

Taj moj najbolji prijatelj dosljedan je u svojoj pristranosti, sve do svog nacionalicizma. On voli, poštuje i favorizira najprije sebe, pa svoju obitelj, svoju ulicu, svoj grad, svoje podrijetlo, svoje pretke, svoju tradiciju, svoju zemlju, svoju naciju. Takav je. Sve to mora u nekoj mjeri ići na štetu drugoga. U tim je stvarima bitno pitanje mjere. Nismo mi anđeli pa da smo bezgrešni.

***

71. me mimoišla. Ništa nisam shvatila, čak ni kad se razred počeo razdvajati. Nekolicina se okupljala oko jedne Bebićke, a jedna Opačićka bila je na osami, iako je do tada bila jako popularna, zbog većeg ljubavnog i životnog iskustva nego što ga je imala većina. Nisam ništa shvaćala čak ni kad je moja najdraža profesorica, profesorica hrvatskog i naša razrednica Ksenija Popović Humsky, tužno i ozbiljno rekla: „Nemojte, djeco…“

81., kad sam počela raditi u Press službi TV Zagreb, moj beogradski kolega Gane slao je bez kompleksa tekstove u kojima je pisalo „srpski pesnik…“, a moja kolegica i ja za hrvatske pjesnike pisali smo „naš pjesnik“. Još smo okajavali sedamdesetiprvu.

To su sva moja osobna nacionalistička iskustva.

Nikad me nitko nije tlačio zato što sam Hrvatica. Iskusila sam samo afirmaciju zato što sam iz Zagreba, od rane dobi znam da Zagreb izaziva fascinaciju u svim dijelovima bivše Juge, osim u Sloveniji. Takozvana sjeverozapadna fascinacija. Toga sam bila možda više svjesna nego pravi Zagrepčani, jer sam osjetila razliku između biti Sarajka i biti Zagrepčanka.

***

Imala sam dvije najbolje prijateljiice. Jedna je bila Srpkinja po majci, Crnogorka po ocu, Sarajka po rođenju. Poznavale smo se odmalena. Druga je bila Sarajka, muslimanka, pa Muslimanka, pa Bošnjakinja. Upoznale smo se na fakultetu u Zagrebu.

Dičile smo se svojim sestrinstvom i jedinstvom. Kasnije, Srpkinja/ Crnogorka udala se za muslimana, Muslimanka za mješanca između Hrvata i Srpkinje, a moj muž sin je šumadijskog Srbina i dalmatinske Hrvatice.

Pa je naše bratstvo i jedinstvo bilo još uočljivije.

Onda je došao rat. Srpkinja/ Crnogorka našla je utočište u Crnoj Gori, propatila je strašno, ostala je udovica, muž joj je poginuo kao muslimanski heroj, ali joj Sarajevo nije vratilo stan – u njemu je muslimanska obitelj. Muslimanka je početkom rata otputovala u Ameriku predavati o nasilju nad ženama i više se nije mogla vratiti, jer su avionske linije bile obustavljene na dugo vremena. U Americi je ostala petnaest godina.

Bile smo sretne kad smo se sastale prvi put poslije rata. U Sarajevu. A onda se ispostavilo da svi naši razgovori završe na nacionalnom pitanju, navođeni našom muslimanskom prijateljicom. Ona je Bosnu, a od od cijele Bosne najviše Muslimane,  smatrala najvećim ratnim žrtvama. Ja sam tumačila da je od nas tri najviše stradala Srpkinja/ Crnogorka, i da, iako to nije statistički relevantan uzorak, nije u redu uopćavati. Zatim se ispostavilo da Bošnjakinja sve te godine Srpkinji/ Crnogorki nije oprostila što ono onda nije glasala za cjelovitu Bosnu, nego je bila na istoj strani na kojoj su joj bili otac i majka. Ja sam je branila, rekla sam da bih možda i ja tako, bila uz svoje, ljudi su se bojali. I da ne bih voljela sad živjeti u Sarajevu, jer mi se čini da bih bila građanin drugog reda. Pa sam pitala svoju prijateljicu Bošnjakinju hoće li, kad to bude moguće, biti Bosanka ili će ostati Bošnjakinja. Ostat će Bošnjakinja, rekla je. „E vidiš, to je razlika između nas“, rekla sam, „ja bih bila Bosanka.“

I pri tome sam pomislila: Joj, da me moj tata čuje!

I rekla sam da me vrijeđa što me, nakon 40 godina bliskog prijateljstva svodi samo na jedan moj „parametar“ – naciju. Za to me nije morala toliko dugo poznavati.

“Ti nikad nisi morala biti neopredijeljena”, rekla je. Zbilja, tužno, kakva je to država bila: neopredijeljen!

Moje se prijateljstvo s Bošnjakinjom raspalo zbog nacionalnog pitanja, a ona druga – to je ona s bombonima. Ako me pitate što me više boli, više me bole bomboni nego nacija, jer ovo s bombonima je u duši, a ono s nacijom na površini. Bar kod mene. Moja bit je nešto drugo i, nadam se, nešto veće.

***

Više nisam bila dijete kad sam pitala svog tatu zašto se katolici iz Bosne zovu Hrvatima, a da Hrvatsku nikad nisu vidjeli, i zašto se ne zovu Bosancima.

„Ništa ti ne znaš“, naljutio se.

Moja tata bio je tvrdi Hrvat iz Bosne. Hrvat, ali ne Hrvatina koja parazitira na hrvatstvu. Za to je bio previše mudar i previše gospodin. Rastao je u kraju u kojemu su u susjedstvu, jedni uz druge, odvajkada živjeli muslimani, pravoslavni i katolici, družili se i mrzjeli. Kasnije sam ustanovila da je najjača netrpeljivost na tim „rubnim“ područjima, gdje žive zajedno i dobro se poznaju.

Moja mama bila je Hrvatica iz Hrvatske, iz partizanske obitelji.

Moj tata bratu i meni tek je u ovom ratu rekao da je bio u koloni za Bleiburg. Ranije to nije spominjao, da nas ne zadoji i ne dovede u opasnost. Preživio je ne čudom, nego zato što je bio pametan – izbjegavao je udarce štapom i sa sobom nije nosio novac, nego šećer i cigarete.

Kad sam bila omladinka, nagovarao me da se upišem u Partiju. Podnijela sam molbu Omladinskoj organizaciji Mjesne zajednice, ali me nisu primili. Tata se tada prestrašio.

Mom tati u radnoj je knjižici pisalo ustaša, iako je na početku rata imao 14, a na kraju 18 godina. Zbog toga nije mogao dobiti bolji posao, nego je postao privatnik.

Kad god pričam o ovim stvarima, mislim što bi mi tata rekao. Tako se sigurno i on pitao što bi njemu rekao njegov. To su korijeni i  ne može se iskorijeniti. Bilo bi strašno biti bez svojih korijena. Ali uvijek možeš biti bolji.

„Ne vjeruj Baliji“, znao je reći. Ili: „Oj Srbine za nevolju kume!“

„Tata, pa kako možeš tako govoriti, a imao si najboljeg prijatelja i Muslimana i Srbina!“

„Nije važno šta je ko, nego kakav je čovjek“, rekao bi ozbiljno, pa dodao u zafrkanciji: „…samo da je naš!“ Pa smo se smijali. Jer moj tata nije nikoga mrzio, moj tata je bio velik, dobar i pametan čovjek. Samo je svoje jako volio, tim jače što mu je više bilo oduzimano. Takva je ljudska psihologija i vrijedi za sve rase i nacije.

Moj tata bio je sretan kad se Hrvatska osamostalila. Mislio je da će napokon biti dobro, federacija nas neće osiromašivati, neće biti zabranjeno reći da si Hrvat. Jednom se prebrzo vozio, policajac ga je zaustavio i rekao: „E Stjepane, Stjepane, pa kud vi tako, ozbiljan čovjek, a radite prekršaj…“ Tata se ozareno smješkao, jer sad su policajci „naši“, a ne „njihovi“ (kod nas su policajci mahom bili Srbi), pa ga neće kazniti. Al jest vraga: cap, kazna. Mom tati je to bilo prvo prizemljenje. Ni pljačke dugo nije htio priznati, ni prodavanje hrvatstva za lovu, smatrao je da će oslabiti državu ako prizna, pa će opet doći crveni. Brat i ja smo se s njim svađali, razočaravali smo ga.

***

Kako bi rekla moja kolegica Lili: šta oću reć? Hoću reći ovo: istina je da svaka strana ima svoju istinu. I kad istine ima 100 posto, pa svaka strana ima po pola, rješivo je. Ali je problem kad istine ima 200 posto, pa svaka strana ima svojih sto posto. Nisam rekla ništa novo kad kažem da samo treba glasno reći što te tišti, isto to dopustiti onome drugome, pa krenuti napokon dalje s te mrtve točke. Jer ionako ne možemo raspetljati.

Cilj: da se sa svim tim napokon možemo zezati.

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Bookmarkirajte stalnu vezu.

15 odgovora na Oskudacija

  1. tangolina napisao:

    Draga Zemljanko, sve potpisujem (ipak si ti meni skrozzz na zapadu 😀 ) i pusu ti šaljem 🙂

    Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      Hvala ti puno, su-Zemljanko

      Sviđa mi se

    • tangolina napisao:

      Htedoh da izbegnem dug komentar ali me puno stvari vuče.
      Možemo se dogovriti pa sve tekstove pisati pod “tri tačke” i opet ću neke čitati a neke ne. To samo znači da čitamo onoga ko piše jer mu već poznajemo i stil i teme, pa bih rekla da dilema oko naslova ne mora biti 🙂
      Da smo različito vaspitavani u okviru bratstva i jedinstva to je sigurno, pa i danas na to drugačije gledamo. Izgleda da smo mi iz Vojvodine skroz van sveta… 🙂 Imam gomilu prijatelja za koje nikad nisam pitala ŠTA su, niti pitam. Po praznicima koje praznuju vidim da smo različiti, ali mislim da je to dobro. 🙂 A na ekskurzijama smo uspeli obići i manastire Srbije. Kada se počnemo deliti i presabrajati bude to što bude i što nam trenutno jeste. Iako optimista, sumnjam da naša pokoljenja čekaju bolja vremena- vremena u kojima ćemo bezbrižno biti turisti u komšijskom ataru.
      Jeste važna iskrenost – ali ni ona nije po svaku cenu i uvek dobra. Mislim da su one bombone samo preneseno značenje- nešto nju tišti što ti nije rekla…glupo bi bilo da nas dečji nestašluci i danas povređuju 🙂

      Sviđa mi se

  2. vesna napisao:

    Odgovor Tangolini: i u Sarajevu, tamo gdje sam živjela kao dijete – u jednom naselju bilo nas je izmiješanih od svakuda: Slavonci, Mađari, seljaci, muslimani iz Sarajeva, muslimani iz Sandžaka, Hrvati, Srbi – oko nacije nikad nije bilo svađe, svađa je bilo oko raznih stvari, sirotinjskih, primitivnih, pjanskih.

    Sviđa mi se

  3. vesna napisao:

    Opet odgovor Tangolini – što sam,sam zaboravila reći: ti si možda u pravu kad kažeš da istina možda nije uvijek dobra. čini se da ja imam neku uvrnutu ideju o istini. Ja mislim da uvijek treba reći istinu, osim kad si doktor pa imaš smrtno bolesnog pacijenta. Jer presuda ubija nadu, a nada iscjeljuje.

    Sviđa mi se

    • tangolina napisao:

      Ne mislim da je uvrnuto 🙂 Obično govorim o stvarnosti. Stvarnost je jedna, ali naši doživljaji su različiti i onda samim tim i interpretacija stvarnosti. Zato je veliko umeće izmestiti se na poziciju nekog drugog i sagledati stvari.
      Uh…teške bolesti i istina – tu se malo razlikujemo. Volela bih da znam ako sam smrtno bolesna, ne bih volela lažnu nadu, volela bih priliku da se oprostim, možda i da uradim nešto što nikad nisam a želela sam…
      To sam naučila na teži način: tetka je bila smrtno bolesna i svi su dolazili i govorili kako eto još koji dan i ona će biti na nogama. Njene oči su gubile sjaj sa svakom tom izjavom, i znala je da je kraj. Baš nekako u to vreme, na faksu su nas učili kako to treba drugačije. Bojala sam se, bilo je užasno teško..Ali kad je rekla: Meni nema spasa, samo sam klimnula glavom i pitala je šta sad želi. Zagrlile smo se i plakale, ali njeno hvala, njeno olakšanje da je neko razume…to bih volela da osetim ako sam teško bolesna.
      Izvini što sam se ovoliko raspisala, i možda i skrenula sa teme.
      Ljubb

      Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      Ma nisi, nisi. Ja sam bila uz moju mamu kad joj je doktor rekao: “Karcinom.” Bila je tako spokojna da sam mislila da nije razumjela. Tako to valjda dođe. Ali ja bih ukinula odjel onkologije i onkologe, ionako svaki karcinom ima svoj dio tijela, možda više radi zdravih nego radi bolesnih – bolesni prihvate i karcinom kao bolest, a zdravi ih glupo, vidljivo žale…
      Ma i ja sam se sad raspisala, a razumijem što si htjela reći. Ima se o tome puno pričati…. Ma i o istini, da dobro si napravila razliku između stvarnosti i interpretacije stvarnosti. Mene užasno pogađa neiskrenost. I ne vjerujem da je trpanje pod tepih dobro, to je smeće koje se samo može još više usmrditi. Više ni sama ne znam…
      Ljubb i od mene i laku noć

      Sviđa mi se

  4. Ligia Luckhurst napisao:

    Ja od svega toga razumijem samo ono o bombonima i tvoje pitanje, kako te je mogla poslije toga voljeti. Vidis, vrijeme ne znaci nista. Nakon 50 godina, ipak se rastajete zbog bombona… I zaista,, to je jezovita stvar.

    Sviđa mi se

  5. vesna napisao:

    Jelda da je.

    Sviđa mi se

  6. Fora je u tome da će pomirenje (U smislu suštinskog pomirenja poput recimo pomirenja između Nemaca i Francuza) nastupiti kada svako od naših društava sazri u građanskom smislu do te mere, na kojoj će prevashodno isticati sopstvene grehe (Između nas već se nazire ono realno pomirenje; ali ono je spoljašnje, nije suštinsko kao kod naše bogate evropske braće).

    Danas je najveći domet proseka, u suštini dobrih ljudi, ali sasvim ograničenih, isticanje kako su „obe strane“ radile zločine. Avaj, logika „ko zna da li bi mi vas, da niste vi prethodno nas“ zapravo ne vodeći nikud, vodi u nove zavade. Možda i nehotice, ali to jeste slepa ulica.

    Potrebno je vreme, ali još po nešto.

    Samo vreme nije dovoljno, jer ono kako izgleda – ne leči baš sve.

    Sviđa mi se

  7. vesna napisao:

    Uuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuh! Dobro je! 🙂 🙂 🙂 Ovo je i odgovor tebi i čarala-barala da usmjerim Svemir 🙂

    Sviđa mi se

  8. tanjatg napisao:

    Ti si mene prvo nasmejala, a znaš kad: kad si izašla iz kuhinje da zvirneš na “Zonu”, pa ostala da odgledaš!!! priznaj da ti je to bio izgovor da se ne bakćeš sa kućnim poslovima ahaha, pa sama si pričala koliko ih ne voliš. Dalje, slatko si me nasmejala sa onom opaskom vezanom za seks. A uozbiljila temom ali ne vezanom za rat, razdvajanje, mržnju i to, već temom o sto posto, dvesta posto, pa nula posto lične i međusobne istine. Politika, nacije i razlike u veri me ne zanimaju. Ovo o postotcima istina može se odnositi i na to, ali se, daleko opšravdanije može primeniti na prijateljstva, odnos prema sebi, na stavove prema životu, svom i tuđem. Dakle, da ne dužim: post ti je kosmičkih razmera, draga!!!:)

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s