Tko ovo može izdržati i ostati pri zdravoj pameti:

–          Da ti dan plaće bude najpotresniji dan u mjesecu, jer nije pokriven čak ni minus.

I pri tome znaš da ti banka ne može smanjiti minus, takvi su im propisi, jer tada na tebi ne bi dovoljno zarađivali .

–          Da poštanski sandučić otvaraš sa strepnjom umjesto sa sretnim iščekivanjem. Još gore, više i ne čezneš za vremenima kad su u njemu mogla biti i prava pisma od pravih ljudi (takozvanih fizičkih osoba), jer se tih vremena više i ne sjećaš. Nego si sretan kad su u njemu samo računi i reklame, bez sudskih rješenja.

Elektronska pisma nisu nikakva zamjena, jer mejlom pretežno stižu bezlične forvarduše, one na kojima je adresa primatelja „za mene“, što znači čitav nečiji adresar. Nije za tebe od njega.

–          Da te hvata jeza na zvuk kiše, čak i onaj ugodan, ujednačen, neprijeteći zvuk koji ti je nekad stvarao osjeća zaštićenosti u toplom, suhom domu. A sad kao neki poludjeli lik iz crtića trčiš od jednog do drugog punkta s kojega bi moglo procuriti.

***

Uz jutarnju kavu, dok računam stanja i minuse, kažem: „Pa gle, mi uopće ne stojimo tako loše, nama fali samo dvije tisuće eura mjesečno. Zar je to razlog za ovoliko kukanje? Pa nije to nešto nedostižno!“

A on me gleda dugo i bijelo. Kao da nisam pri zdravoj pameti.