Dragi, šašavi ljudi, 1.

Bila sam naumila pisati o jednoj ne baš dobroj ženi koja u meni izaziva loše osjećaje, najčešće kivnju, ali ponekad, bome, i zavist. Ostavljam je za neku drugu priliku, kad joj se budem mogla smješkati (ne smijati, samo smješkati).

Potiskujem je, dajem sve od sebe, a na njezino mjesto pokušavam staviti nešto pozitivno. Zašto? Zato što stalno pričam da svi trebamo krenuti od sebe.

Moja teta, moj poglavica

Svatko tko poznaje moju tetu zna koliko je smiješno uz nju staviti nadimak Poglavica: dobroćudna, blaga, okruglasta, skrušena, nježna. Prozvali smo je Poglavica jer je mom bratu i meni jedini živi predak. Jedini! To mi je apstraktno kao kad bih morala zamisliti koliku zapreminu ima pedeset bilijardi eura (:-) ovo se ja smijem ko Cigo na brašno).

Ta moja teta starija je sestra moje mame i ove godine napunila je 81 godinu. Izgleda mladoliko, samo se slabo kreće, voli jesti, pa je teška svojim nogama.

Prekjučer smo razgovarale. Ona je rekla uzdišući: „Da, da, dobro je Jelka (to je moja mama) nju (jednu mladu ženu o kojoj smo razgovarale) savjetovala da se ne smije zapustiti, da se uredi, da nije stalno u trenirki, da digne glavu… a ne da joj se muž ruga. Da ju je bar poslušala, ne bi je ostavio…“ Opet je uzdahnula: „Jelka je uvijek bila mudra, Bog joj dao sreću i zdravlje!“

A moja mama umrla je prije četiri godine.

Moj susjed džanki

Kakvo je moje susjedstvo, to se već zna. Zna se i kako moji susjedi za sve pseće drekove optužuju mog Bobu, jer prije nas „toga nije bilo“.

Ali, na našoj etaži živi i jedna prelijepa kuja dalmatinka, a njezin je gazda mladi čovjek koji je izopćen iz zajednice. On je, kažu, džanki.

Pred njegovim vratima gomilalo se smeće, a susjedi su odmahivali: „Ma!  džanki!“ Tek sam jednom slučajno čula da je slomio nogu i da ne može po stepenicama, što se njima nije činilo razlogom za smeće. Poslije toga sam odnosila njegovo smeće kad sam prolazila pokraj njegovih vrata.

Onda me vidio kako crtam natpis na vratima umjesto mesingane pločice, pa je pitao hoću li mu posuditi boje, jer da bi i on tako. Usput mi je ispričao sve o svom životu. Po boje nije došao.

Zatim je jednom pozvonio, donio 20 dolara i pitao mogu li mu promijeniti. Imala sam samo 200 kuna, to sam mu dala, poslije sam vidjela da mu, po tečaju, dugujem još 15, pa sam mu odnijela. On se čudio, izgledalo je kao da se ne sjeća ni mene, a kamoli dolara.

Jednom prilikom me nazvao da me pita mogu li mu posuditi 100 kuna, jer da nema dovoljno za majstore za plin. Rekla sam da mogu. „Možeš?!“ pitao je. „Kaj, možeš!?“ Čudio se, nije očekivao. Ja sam imala 120 kuna u kući, dala sam mu 100, mužu sam rekla: „Neka, ako ne vrati, više mu neću posuđivati i kvit.“

„Hvala ti puno, stara, sutra ti vratim.” Nekad me zove stara, kao da smo raja, jednom me čak zvao na tulum, a nekad me zove teta Vesna. Vratio je preksutra. U međuvremenu smo se sprijateljili, na neki način imam ga na brizi. Kad radim kolače, odvojim malo i za njega, zamotam, stavim u vrećicu i objesim na kvaku.

Odavno sam primijetila da onaj pseći drek u našem prolazu proizvodi njegova Curica. Jednom sam mu to rekla, on se kleo da je to nemoguće, jer da Curica već ima dvanaest godina i sama zna otići u šumicu.

A neki dan, kad smo se sreli i zapričali – on uvijek puno priča – rekao mi je bez nekog očitog povoda: „Znaš, moja ti Curica ima savršenu probavu. Ona opće nema problema s tim, znaš kak ona to uredno obavlja, ma ko vurica…“ Zaboravio je da za mene njezina probava i nije baš neko veselje.

Jer baš sam i ja primijetila da je ono što Curica pokaka savršene gustoće i boje, veličina prikladna, ma drek za veterinarski leksikon. I tako svaki dan.

***

Što hoću reć, kaže Lili iz mene.

Hoću reći: radim na sebi. Radim na svojim prvim koracima.

To što nosim tuđe smeće ne ubrajam u dobro. Zašto ne ubrajam? Zato što to ne moram učiti, to mi je u naravi, a ono što je čovjeku u naravi, to radi jer tako mora. Čak i ako je to samo poza, radi to radi sebe, a ne radi drugih. Možda govorim ono što svi znaju, ali ipak kažem: i naša afektacija prirodnija nam je nego što drugi misle – pa čak i više nego što sami mislimo – jer i nju biramo u skladu sa svojom naravi.

U prve korake ubrajam ono što na sebi moram popraviti, jer tako popravljam i mali kružić oko sebe, pa malo veći, pa još malo veći, pa do drugog sučovjeka, pa se i taj drugi malo popravi…

Plan za ponedjeljak: kad sam na poslu, uvijek ću namjestiti lice da izgleda živo i vedro, pazit ću da ne bude opušteno, jer tada izgledam tužno i/ ili ljuto. Boljet će me mišići, ići ću ih odmarati u wc. Pokušat ću sudjelovati čak i kad se osjećam nevidljivom. Vidjet ću hoće li ljudi oko mene tada biti prijateljskiji.

Jedinica uz naslov znači da bi dragih šašavih ljudi trebalo biti još u mojom postovima. Trudit ću se.

A kategorija “zdravlje” znači da vjerujem u ono kako dobri osjećaji vode dobrom zdravlju, i nas i našeg društva.