Ono o čemu se ne smije pričati

Diskriminacija

Podudarnosti su fascinantna stvar, voljela bih da ih mogu bolje razumjeti. Ali ih bar mogu iskoristiti.

Jutros sam pročitala članak objavljen na jednom srpskom blogu na sličnu temu o kojoj smo sinoć u užem krugu raspravljali. U članku se radilo o Romima, a mi smo raspravljali o azilantima koji preplavljuju Zagreb otkako smo u Uniji.

Sjećam se kad sam 1996. bila u New Yorku, prvo što sam zapazila bili su Crnci koji na ulici prodaju ženske torbice. Zašto baš Crnci, zašto baš torbice? Kad sam to isto vidjela i u Italiji, bilo mi je još nejasnije, zašto Crnci, zašto torbice. Zatim u Parizu, isto. Zlokoban prizor, bar meni. Podsjetio me, ne znam zašto, na najstrašniji horor koji sam u životu gledala, Soylent Green.

Sinoć mi jedan mladi čovjek priča kako je park uz Glavni kolodvor pun Bugara i drugih „Europljana“, te raznih “azilanata” koji ondje borave po cijele dane, piju, mokre po stražnjoj fasadi Umjetničkog paviljona, razbacuju limenke od piva oko sebe, ne rade ništa, jer ne moraju,  imaju osiguran smještaj i hranu, valjda i džeparac za cigarete i piće.

Ne znam je li to sve tako. Ako jest, zar ih policija, unatoč politici, ne može kažnjavati zbog kršenja komunalnog reda? Pa ako nemaju čime platiti kaznu, idu u zatvor?

Taj isti mladi, pametni čovjek kaže: „Ma ne u zatvor, na rad! Ja mislim da sam ja u stvari fašist. Samo sam protiv fašizma koji se temelji na vjeri, rasi ili naciji. Ja bih sve koji ne žele raditi i živjeti civilizirano strpao u radne logore, neka grade ceste, a ne da izazivaju nerede, da je dečka s curom strah proći kroz park!“

Delikatne su to stvari. Ali. Tko se tu pravi lud?

I još samo jedna natuknica: u gorespomenutom članku citiran je Milorad Pavić koji je rekao da su Srbi trenutno najozloglašeniji narod na svijetu. To me začudilo, ja sam mislila da smo to mi, Hrvati, koji ne smijemo ni pisnuti a da nas ne optuže za fašizam.

I opet: delikatne su to stvari, ali tko nam to tako kroji sudbine?

Pišem ovo jer duboko vjerujem da ne smije biti tema o kojima se ne smije pričati. Sve što se preušućuje i skriva, počinje truliti i smrdjeti kao smeće u dugo neispražnjenoj kanti usred ljeta.

A diskriminacija? Diskriminacija traje: sve dok bude presudno kažemo li Afro-Amerikanci, a ne Crnci; ili Romi, a ne Cigani; dok dva zaljubljena muškarca možemo gledati samo u filmu na temu homoseksulanosti, a ne u običnom ljubavnom filmu ili lijepu ženu u invalidskim kolicima samo na plakatu u domu zdravlja, a ne i u reklami za, recimo, kremu za lice…