Nije stvar u Šimuniću, stvar je u tribinama

Nije stvar u Šimuniću, stvar je u tribinama

Mislila sam da ću se suzdržati, ali ne mogu. Trebala sam, jer ne znam dovoljno o svemu, ali ne mogu. Želim reći kako ja to shvaćam.

Joe Šimunić rođen je i odrastao u Australiji, kao potomak hrvatskih emigranata.

Australija je puna rođaka moga muža, Hrvata, Dalmatinaca, koji su pobjegli iz Jugoslavije pedesetih godina. Bježali su kako sva potlačena i obespravljena sirotinja nastoji ući u bogate i slobodne zemlje, pogibeljno, riskirajući život, ploveći na drvenim čamcima noću, bez motora, prema talijanskoj obali… Australija ih je prihvatila, marljivo su radili, stjecali obitelji, slobodno vrijeme provodili u hrvatskim društvima, njegujući svoje hrvatstvo kao dragocjeno blago koje im je oteto.

Kao i svaka ljubav, i ljubav prema domovini jaka je samo kad je nemoguća. Misle da bi bili sretni u toj domovini makar bili i gladni, ali se više nemaju kamo vratiti. Godinama dolaze, gledaju kuće i zemlju na prodaju, biraju što bliže već podijeljenoj, razgrabljenoj očevini.

Za to vrijeme njihovi rođaci koji su ostali u domovini ni repom ne mrdaju za tu istu domovinu, samo se žale kako teško žive. A jednaki su ljudi. I kad ovi ovdje pričaju onima odande kako je Hrvatska sada orobljena, opljačkana, opelješena, od onih najtvrđih i u utrci za blagom najbržih Hrvata, oni slušaju u nevjerici.

I nije tako samo s Hrvatima u Australiji, tako je i sa Srbima u Kanadi, s Bosancima u Švedskoj, svugdje je isto. Ja sam šest mjeseci živjela u Parizu, bila sam mlada djevojka, nisam poznavala rat niti me zanimala politika, ali sam poslije mjesec dana voljela tatu, mamu i brata više nego ikad u svom životu, čeznula za Zagrebom, maštala o Staroj vuri, mislila da je Jadransko more najljepše na svijetu, sanjala mamine filane paprike…

Kažu da tamo kod njih u Australiji u svakoj kući visi Pavelićeva slika. Ne znam je li istina, ali zvuči moguće. Za njih je Pavelićeva Hrvatska bila jedina Hrvatska koju su znali, ma kakva bila. O tome se šuti. Svi znaju, ali nije pametno govoriti. Koliko kuća ima u Hrvatskoj u kojima visi Pavelićeva slika? Ja nisam bila ni u jednoj takvoj. Jer da ima, to bi bila politika i štovanje ustaštva. U Australiji, to je dio folklora koji više i nema značenje.

Tako sam bar ja to shvatila.

I za Joea Šimunića to je možda bila prirodna klima. Tko bi pri zdravoj pameti riskirao karijeru i ugled time što će uzvikivati ustaški pozdrav pred punim stadionom, pred kamerama koje prenose program u cijeli svijet? I još gore: ugrozio i izvrgao osudi tu istu svetu, voljenu domovinu? Samo onaj tko nije svjestan drastične kulturalne razlike između povika za dom u Australiji i u Hrvatskoj. Da je Joe to napravio zato da ga vide njegovi u Australiji, pa da tamo bude junak, da se nakon toga vrati onamo i odustane od nogometne karijere i uživa u junačkoj slavi, e to bi već imalo drugo značenje.

Izraz njegovog lica nije bio izraz politikantskog lukavca koji demagoški vrbuje mase glumeći strast, nego je bio emotivan do prsnuća, egzaltiran, trenutak za njega najveće sreće – idemo na Svjetsko prvenstvo! I taj je emotivni vrhunac izrazio onako kako je znao, onim što ga je tuđina naučila da je najsvetije. Na pogrešan način, ali to nije njegova krivica, u toj su se krivici našli mnogi i mnogi krivci još prije nego je Šimunić začet.

Zato, kad Šimunića snime  očajnog izraza s rukom na čelu i stave potpis da Šimunić glumi kajanje, mislim da griješe, ja mu vjerujem da je prekasno postao svjestan što je napravio. Ne poznajem čovjeka, možda je priglup.

I ne branim ga, iako mi ga je žao.

Nije on pravi krivac, pravi krivci su oni s tribina koji su uzvrćali „spremni“, ona anonimna kukavička masa, oni koji su hrabri samo kad su u čoporu. Oni koji ispucavaju višak agresivnosti. Masa bez supstance, a današnja Hrvatska zbog takvih ima žig ustaštva. E to je užasno, a ne glupavo ponašanje Joea Šimunića.

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Bookmarkirajte stalnu vezu.

2 odgovora na Nije stvar u Šimuniću, stvar je u tribinama

  1. jasna napisao:

    Što se idealiziranja tiče svjedoci smo isto takve priče u Argentini i točno je ovo…što si dulje odvojen od svog doma,obitelji, prijatelja pa čak i samo znanaca toliko ih intenzivnije u svojim mislima obojiš ružičastim tonovima. Svi su prekrasni. Onda mislim dalje, možda je nama starima iz istih razloga bivša država ostala u krasnoj uspomeni. Iste su nam priče o prošlim divnim vremenima s čežnjom pričali naši starci. Dakle zaključujem, da ima nešto u tome. Svejedno je radi li se o fizičkoj ili vremenskoj udaljenosti od nečeg što pamtimo.
    I dalje slijedi ovo moje razmišljanje : sreća da nam mozak u pamćeju pokušava uljepšati bar prošlost, kad već ne može sadašnjost.

    Sviđa mi se

  2. vesna napisao:

    da, imate pravo, to je neka utjeha u svemu, možda

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s