Nije stvar u Šimuniću, stvar je u tribinama

Nije stvar u Šimuniću, stvar je u tribinama

Mislila sam da ću se suzdržati, ali ne mogu. Trebala sam, jer ne znam dovoljno o svemu, ali ne mogu. Želim reći kako ja to shvaćam.

Joe Šimunić rođen je i odrastao u Australiji, kao potomak hrvatskih emigranata.

Australija je puna rođaka moga muža, Hrvata, Dalmatinaca, koji su pobjegli iz Jugoslavije pedesetih godina. Bježali su kako sva potlačena i obespravljena sirotinja nastoji ući u bogate i slobodne zemlje, pogibeljno, riskirajući život, ploveći na drvenim čamcima noću, bez motora, prema talijanskoj obali… Australija ih je prihvatila, marljivo su radili, stjecali obitelji, slobodno vrijeme provodili u hrvatskim društvima, njegujući svoje hrvatstvo kao dragocjeno blago koje im je oteto.

Kao i svaka ljubav, i ljubav prema domovini jaka je samo kad je nemoguća. Misle da bi bili sretni u toj domovini makar bili i gladni, ali se više nemaju kamo vratiti. Godinama dolaze, gledaju kuće i zemlju na prodaju, biraju što bliže već podijeljenoj, razgrabljenoj očevini.

Za to vrijeme njihovi rođaci koji su ostali u domovini ni repom ne mrdaju za tu istu domovinu, samo se žale kako teško žive. A jednaki su ljudi. I kad ovi ovdje pričaju onima odande kako je Hrvatska sada orobljena, opljačkana, opelješena, od onih najtvrđih i u utrci za blagom najbržih Hrvata, oni slušaju u nevjerici.

I nije tako samo s Hrvatima u Australiji, tako je i sa Srbima u Kanadi, s Bosancima u Švedskoj, svugdje je isto. Ja sam šest mjeseci živjela u Parizu, bila sam mlada djevojka, nisam poznavala rat niti me zanimala politika, ali sam poslije mjesec dana voljela tatu, mamu i brata više nego ikad u svom životu, čeznula za Zagrebom, maštala o Staroj vuri, mislila da je Jadransko more najljepše na svijetu, sanjala mamine filane paprike…

Kažu da tamo kod njih u Australiji u svakoj kući visi Pavelićeva slika. Ne znam je li istina, ali zvuči moguće. Za njih je Pavelićeva Hrvatska bila jedina Hrvatska koju su znali, ma kakva bila. O tome se šuti. Svi znaju, ali nije pametno govoriti. Koliko kuća ima u Hrvatskoj u kojima visi Pavelićeva slika? Ja nisam bila ni u jednoj takvoj. Jer da ima, to bi bila politika i štovanje ustaštva. U Australiji, to je dio folklora koji više i nema značenje.

Tako sam bar ja to shvatila.

I za Joea Šimunića to je možda bila prirodna klima. Tko bi pri zdravoj pameti riskirao karijeru i ugled time što će uzvikivati ustaški pozdrav pred punim stadionom, pred kamerama koje prenose program u cijeli svijet? I još gore: ugrozio i izvrgao osudi tu istu svetu, voljenu domovinu? Samo onaj tko nije svjestan drastične kulturalne razlike između povika za dom u Australiji i u Hrvatskoj. Da je Joe to napravio zato da ga vide njegovi u Australiji, pa da tamo bude junak, da se nakon toga vrati onamo i odustane od nogometne karijere i uživa u junačkoj slavi, e to bi već imalo drugo značenje.

Izraz njegovog lica nije bio izraz politikantskog lukavca koji demagoški vrbuje mase glumeći strast, nego je bio emotivan do prsnuća, egzaltiran, trenutak za njega najveće sreće – idemo na Svjetsko prvenstvo! I taj je emotivni vrhunac izrazio onako kako je znao, onim što ga je tuđina naučila da je najsvetije. Na pogrešan način, ali to nije njegova krivica, u toj su se krivici našli mnogi i mnogi krivci još prije nego je Šimunić začet.

Zato, kad Šimunića snime  očajnog izraza s rukom na čelu i stave potpis da Šimunić glumi kajanje, mislim da griješe, ja mu vjerujem da je prekasno postao svjestan što je napravio. Ne poznajem čovjeka, možda je priglup.

I ne branim ga, iako mi ga je žao.

Nije on pravi krivac, pravi krivci su oni s tribina koji su uzvrćali „spremni“, ona anonimna kukavička masa, oni koji su hrabri samo kad su u čoporu. Oni koji ispucavaju višak agresivnosti. Masa bez supstance, a današnja Hrvatska zbog takvih ima žig ustaštva. E to je užasno, a ne glupavo ponašanje Joea Šimunića.

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka sam, ljudska vrsta, ženski rod. Udana, u prvobitnoj zajednici. Imam dvoje djece. Objavila sam četiri romana, ali ne živim od pisanja. Zbog kredita u švicarcima iznenada sam prešla iz građanske sigurnosti u negrađansku nesigurnost, ali, ne žalim se, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao…) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto što me može uništiti.
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Bookmarkirajte stalnu vezu.

2 odgovora na Nije stvar u Šimuniću, stvar je u tribinama

  1. jasna napisao:

    Što se idealiziranja tiče svjedoci smo isto takve priče u Argentini i točno je ovo…što si dulje odvojen od svog doma,obitelji, prijatelja pa čak i samo znanaca toliko ih intenzivnije u svojim mislima obojiš ružičastim tonovima. Svi su prekrasni. Onda mislim dalje, možda je nama starima iz istih razloga bivša država ostala u krasnoj uspomeni. Iste su nam priče o prošlim divnim vremenima s čežnjom pričali naši starci. Dakle zaključujem, da ima nešto u tome. Svejedno je radi li se o fizičkoj ili vremenskoj udaljenosti od nečeg što pamtimo.
    I dalje slijedi ovo moje razmišljanje : sreća da nam mozak u pamćeju pokušava uljepšati bar prošlost, kad već ne može sadašnjost.

    Sviđa mi se

  2. vesna napisao:

    da, imate pravo, to je neka utjeha u svemu, možda

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s