Dvostruki život jedne hrvatske gospođe na dan 1. prosinca 2013. godine

Moja oprema za Mrak-buvljak:

–          velika plastična plava vrećica puna plastičnih vješalica;

–          plava papirnata Bennetton vrećica u kojoj su tri limena poklopca s magnetićima, pa limeno zvecka kad hodam;

–          putna torba koju sam posudila od sina, ružna, iako je Lacoste, jer je crno-žuta.  Ta kombinacija boja bila mi je ružna i prije nego što sam čitala da je to prijeteća kombinacija. Na primjer, ose. Zato se u crno-žuto bojaju (boje?) znakovi za opasnost (crna točka, mrtvačka glava na trafo-stanici itd.)

Kad pišem, izbjegavam meandre, nastojim se ne udaljavati od glavnog toka više nego da oplahnem obale. Ja sam od onih koji preskaču opise prirode u krimićima i u ljubavnim romanima, kao u onom starom vicu kad dečko kaže curi: „Vidi zvijezde, vidi mjesec… A sad – dosta je bilo romantike!“ (Oprosti Litero, Tangolina, Negoslava, Tanja, Mojra… Labilnu ne molim da oprosti, mislim da ne moram.) Pa ću kurzivom naznačiti kad meandriram, da možete i vi preskočiti.

Čak bi možda najbolje bilo da sve ono nitko i ne čita, ali – jer – ja to moram, moram, moram napisati.

Lacoste. Svi znaju da se prodavačice u trgovinama skupom robom drže blazirano kao da sve u svom dućanu mogu kupiti od plaće. Iako ne mogu. Čini mi se da sam o ovome već pisala, ali ako se ne sjećam ja koja sam pisala, sigurno se ne sjećaju ni oni koji su čitali.

Jednog dana moj je sin, koji nikad nije padao na marke, probavao lijepu Lacoste vestu. Zezator, na sav glas je rekao, tako da ga čuju sve uobražene prodavačice: „Jako su dobre ove laćost stvari.“ Cura sa susjednog pulta je prigušeno prasnula u podrugljiv smijeh, a djevojka koja ga je posluživala pokušavala se suzdržati zbog provizije. On je pogledao onu koja se rugala i ozbiljno pitao: „Tebi je nešto smiješno?“ A cura koja ga je posluživala ozbiljno je rekla: „Ta marka se zove Lakost a ne Laćost.“ Kad je izlazio, bez veste, za njim se čuo glasan smijeh.

 Vraćam se glavnoj liniji Dok sam u nedjeljno jutro pješačila od Zvijezde do Zvonimirove, a moji poklopci zveckali, kontejneraši su me sumnjičavo motrili kad god bih se približila njihovom kontejneru, zato što sam im bila nalik.

Može li niže, mislite vi, misli i Elementarna, a ja kažem: sve je to za ljude. Na primjer, otkad su izumljeni buvljaci? Recimo da je to bilo, lupam, u osamnaestom stoljeću. Koliko na Zemlji ima stanovnika? Sedam milijardi. Kad sam ja išla u osnovnu školu, bilo ih je četiri. Znači, broj se povećavao oko 750 milijuna na deset godina. 18. stoljeće bilo je prije dvjesto godina. Tada Zemlja nije bila napučena kao danas. Recimo da je imala petsto milijuna civiliziranih stanovnika. Približnom računicom moglo bi se procijeniti da je svakih deset godina na Zemlji živjelo novih 200 milijuna prvih sto godina i novih 500 milijuna drugih sto. Plus oni stari. Što bi značilo da je Zemljom od tada do danas prodefiliralo oko… hm… pogubila sam se… puno milijardi ljudi otkako postoje buvljaci. Pa je među tim silnim milijardama sigurno bila bar još jedna žena, odjednom osiromašena, koja je oslikavala neke kamenčiće i nosila ih na tržnicu, zavezane u maramu, koju je u nekom kutku skromno razvezala i kamenčiće razastrla po tlu… Djeca su je se sramila, mužev ponos nije mogao podnijeti tu rabotu, ali je ona uporno kasala i kasala kao staro kljuse ne bi li prehranila obitelj.

 Možda moja matematika nije točna, kao ni ostale činjenice, ali je metodologija ispravna.

 „Idemo poslije buvljaka glasati, mama?“ nazvala me Elementarna Nepogoda.

„Hm, neću ti se svidjeti kad me vidiš… Opremljena sam kao da skupljam boce.“

„Uh, dobro, mama, bolje da te takvu ne sretnem!.

 Koji se uvjeti trebaju steći da jedna društvena skupina postane društveni sloj? Ako je uvjet samo brojčano stanje,  tada mislim da imamo društveni sloj kontejneraša. Predlažem da se službeno registriraju, možda dobiju prava na staž, zdravstveno i mirovinu.

Na buvljaku, prodala sam kapuljaču svojoj cimerici keramičarki (20 kuna) i četiri kamenčića (10 kuna) jednoj znanici koja je slučajno naišla. Iznenadila se kad me vidjela, ali kad me već vidjela, morala je pitati što ja tu radim. Kad sam rekla da prodajem, bio je red da razgleda moju robu. A kad je već razgledala, bio je red da nešto i kupi. Odjeća je skupa (iako bi joj veličina odgovarala), pa su ostali bar kamenčići. Odlučila je kupiti četiri slova (eh, sad sam odala svoju poslovnu tajnu – na magnetićima su kamenčići, na kamenčićima slova), ime svoga sina, dat će mu ih uz dar za Božić. Prvo joj nisam htjela prodati, jer sam znala da kupuje radi reda, a kad je inzistirala, dala sam joj dobar popust.

I sad se pitam zašto je sina morala nazvati s četiri slova, kod toliko lijepih, raskošnih muških imena, na primjer Sebastijan,Vjekoslav, Stanislav, Vladislav, Dragoslav, Dželaludin (kod mene je dž na dva kamenčića)…

Ukratko, žena naišla na busiju,  pa je jedno vodilo drugome kao u onom starom mudrom vicu:

U vlaku se vozio stari Musliman s prelijepom kćeri. U kupe je ušao jedan mladić i sjeo. Pitao je starca koliko je sati. Starac nije ništa odgovorio, a mladić je pitao: „Pa dobro, zašto mi ne odgovorite, a vidim da imate sat?“

Starac je rekao: „Vidi ovako: ja tebi odgovorim, ti meni kažeš fala, ja tebi molim, pa ti počneš razgovor, vidi lijepo se vozimo, dobar kupe, udobna sjedala, brzi voz… Pa prič po prič, počneš ti pričati i s mojom ćerkom. Ti lijep, ona lijepa, zaljubite se vi i ti bi je oženio i ona bi za tebe pošla… A šta će mi takav zet koji ni sahata nema!“

Mislim da ću odustati od buvljaka. Prodavanje definitivno nije moj talent. Nisam protratila dopodne, jer sam to shvatila.  I jer sam zaradila 17,5 kuna. Također, zbližila sam se s keramičarkom, jer imam jednu odličnu ideju (opet 🙂 )za predmet od keramike koji bih ja voljela imati u kuhinji – da je funkcionalan i LIJEP, jer ružnih ima – a tako nešto ne prodaju ni u naluksuznijim dućanima s kućanskim potrepštinama. Ili možda to više nikome i ne treba, osim meni. U svakom slučaju, prethodno moram skupiti novac za materijal za izradu prototipa i za registriranje patenta. Općenito, sad znam zašto sirotinja ne može naći posao: zato što za svaki posao prethodno nešto treba uložiti.

Na buvljaku sam se tako smrznula da su mi se noge ugrijale tek negdje oko Zvijezde, što je oko četiri kilometra hodanja. Čim sam stigla kući i stavila pred sebe palačinku debelo nafilanu orasima i čašu crnog vina, Bobo je počeo tuliti da mora van. Gledala sam sm, a on je slijegao ramenima: „Ja ga mogu izvesti, ali poslije.“ Trebalo mi je dvadeset i pet godina braka da shvatim što mm misli kad kaže poslije. Prvih dvadeset i pet  mislila sam da to znači poslije, a poslije sam naučila da to znači nikad. Pa sam se nanovo odjenula i izvela svog jadnog psa, koji ima neke probavne tegobe, boli ga kad kaka, pa bolno zavija. U šumi sam shvatila zašto su smrtni grijesi smrtni.

Smrtni grijesi su smrtni zato što su jači od života. Ništa ih  ne može pobijediti. Razmislite: proždrljivost, pohlepa, ne poželi tuđu ženu/ muža… Čak i najobičnija lijenost nepobjediva je. Za lijenost, ljenčina bi žrtvovao ženu, ljubav, zaradu, sve, pa i vlastiti život. Moj smrtni grijeh je, recimo, proždrljivost. Kad nešto volim, jedem dok mi ne pozlije. Da pobijedim svoj smrtni grijeh, ja se zavjetujem samoj sebi: neću pojesti više od jednog kolača na dan i neću jesti poslije osam navečer ništa osim voća, pa makar sam ručala u dva. I nikad ne prekršim zavjet, toga bi me bilo strah. Koliki ljudi umiru od srčanih i moždanih udarova, jer se nisu mogli odrvati svom smrtnom grijehu: žderanju, lijenosti, seksu s mladim curama. Koliki su pedofili uhvaćeni jer nisu mogli odoljeti nekoj slatkoj klinki, iako su sami sebi obećali da više nikad neće.

            Poznato je da se popis smrtnih grijehova mijenjao kroz povijest. Pretpostavljam da će prva sljedeća promjena biti dodavanje ovisnosti među smrtne grijehe, jer je ovisnost također jača od života: ovisnost o drogama, kockanju, internetu, seksu… Pa bi se oni koji od toga boluju već trebali osjećati kao griješnici, a ne samo kao bolesnici, jer trebalo je vremena da se od bolesnika postane ovisnik (voljni, griješni dio).

            Zašto sam na početku napisala da bi bilo bolje da ovo nitko i ne čita? Zato što mi postaje jasno da moj blog sve više postaje reality blog. Gdje su Knjige koje čitam, gdje su izvaci iz Crne vreće, gdje su sve druge teme osim preživljavanja… A kako (ipak) vjerujem da ništa nije slučajno, puštam da ide, vjerujući da ima neku svrhu, samo je ja još ne znam.

***

Popodne, Eliza Doolittle transformirala se u damu i sa svojim Pigmalionom otišla u kino, to još može, ne plaćaju, jer imaju VIP karte. I gledala odličan film, Blue Jasmine. Meni najbolji film Woodyja Allena u nekoliko zadnjih desetljeća.

Volim te VIP karte sm, jer me one tankom niti još drže za moj bivši život.

A tog 1. prosinca 2013. bio je sramni referendum protiv istospolnih brakova, na istim trgovima bili su skupovi suprostavljenih strana.

Torcidaši i Bad Blue Boysi udružili su se protiv moćnika, što je možda začetak bureta baruta kojemu će trebati mala iskra da bukne cijela zemlja.

“Čuvaj se, sinko”, rekla sam sinu, “brinem se da se ne nađeš u gužvi, a više i ne znam na što bih te sve upozoravala.”

Kakva je ovo zemlja, što se ovo s nama događa?

Na Iskonu je osvanula hrvatska zastava na kojoj je umjesto grba kukasti križ ispunjen crvenim i bijelim kvadratima.

A ja bih na zastavu stavila simbol univerzalnog zla, koji tek treba kreirati, jer me mnogo više od ideološkog zastrašuje predideološko ljudsko zlo.

 

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Dnevnik trenutka koji će proći i više se nikad neće vratiti i označen sa , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

8 odgovora na Dvostruki život jedne hrvatske gospođe na dan 1. prosinca 2013. godine

  1. vesna napisao:

    Prvi put sam nakanila samu sebe komentirati. Može li se to? Vidjet ćemo. Komentar: dosadnog li a važnog teksta!

    Sviđa mi se

  2. Negoslava napisao:

    Dosadan nije. Tužan jeste.Ali, meni bar, iz svake tvoje rečenice vrišti neki poseban optimizam- onaj koji te svakog vikenda vodi na tu tvoju pijacu, s koje možda ne donosiš para kolko bi želela, ali zato dobijaš toliko tema, bez kojih bi ovaj blog bio osakaćen.
    Divan, divan tekst.
    Inače, u leskovačkom kraju se kaže – ja gi mesec, ja gi zvezde.

    Sviđa mi se

  3. vesna napisao:

    ja gi mesec, ja gi zvezde – ma divno!!!!
    i hvala ti.

    Sviđa mi se

  4. mojra napisao:

    Divim se vitalnosti tvog duha i sposobnosti da uneseš toliko humora u priču o događajima koji su ti mučni i ponižavajući. Nije post dosadan, ni slučajno, naprotiv vrlo je zanimljiv, mudar i pun gorkog humora. Volela bih da ti mogu nekako pomoći.
    Ako već nameravaš prodavati nešto, usmeri se na prodaju preko interneta – potpuno je besplatno, nije tako ponižavajuće, a nećeš se smrznuti zimi. Internet ima zaista odlične mogućnosti u tom pogledu, treba ih samo ispitati i razraditi. Ne idi na buvljake.
    Izvini ako sam prešla granicu pristojnosti dajući ti savet koji nisi tražila.

    Sviđa mi se

  5. tanjatg napisao:

    Draga Mojra, ona nije ni svesna te svoje vitalnosti, duha i sposobnosti o kojoj pričaš. Znam da nije, i to me nervira!!!! 🙂

    Sviđa mi se

  6. Umeren stil (sve kažeš dovoljno jako da bude dobrano osenčeno, a ipak dovoljno uzdržano, da ne bude zamrljano… tako nekako), lako se čita(š) i taman kada posmislim “trebala je dodati još ovo” već u narednoj rečenici ti upravo to i dodaješ. Dakle, još si i “intuitivna”.

    Tvoj reality ima toliko duha.

    Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      U sebi, ja te skraćeno zovem Grof, a sad ću te tako zvati i izvan sebe :-). Dragi Grofe, ti si napisao baš ono što je moj najvažiji cilj u pisanju – nikad ne upotrijebiti više riječi nego što se mora, nikad redundantno, nikad samozaljubljeno u vlastite riječi, stil, blablakanje. Za mene, umijeće je reći što više uz pomoć što manje. I ako ti ovo zbilja misliš o ovom tekstu, koji ima iznadprosječno puno suvišnog tereta – ja sam sretna! Hvala.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s