Ali, Zagreb pjeva

Srijeda, 12.10.11. 

U Pothodniku, mlada pjevačica moćnog glasa pjeva i prati se na harmonici, lijepa je i nasmiješena, od onih zavodljivih božjih stvorenja koja osvajaju čim ih pogledaš, pred njom je sigurno karijera. Lijepo pjeva neobične pjesme, kakve nikad nisam čula, možda ih je sama napisala. Kad sam je pogledala u prolazu, nasmiješila mi se napola umiljato, napola mangupski. Izgleda kao da pjeva iz čistog zadovoljstva, iako još nije ni devet sati. Rijeka ljudi teče Pothodnikom, a u kutiji od harmonike pred njezinim nogama samo tri kovanice.

Na Gajevoj, uza zid hotela Dubrovnik već od osam ujutro sjedi i svira mlada flautistica. Zahladilo je, sad je u zimskom kaputiću. Preko puta, kod  Znanja, stoji crvenokosa saksofonistica. Na kraju Gajeve, na Trgu, slikovita stara verglašica ujednačenim, uvježbanim pokretom vrti ručku svog vergla, uporni zvuk ne da se zbuniti drugim melodijama. Na tramvajskoj stanici čovjek s čudnim uređajem iz kojega izlaze zvukovi svih instrumenata, a on prekrasno pjeva. Na Jurišćevoj, lijepi stari Cigo s kujicom, svira haromoniku, koja pod njegovim prstima pjeva, govori  i jeca…

Ponedjeljak, 2.12.13.

Stari hipi svira na Praškoj, pokraj Karasa, možda misli da će mu tu zastajati vršnjaci umjetnici. Ne zna ni pjevati ni svirati. Na Trgu blizu Manduševca, na kamenom postamentu svjetiljke sjedi  mlada žena sa saksofonom. Ona je lijepa, a zvuk instrumenta milozvučan je, pa ipak, rijetko tko zastane. Na Gajevoj, uz Marićev prolaz, stariji gitarist s repertoarom iz svoje mladosti, ali prilagodljiv na prolaznike: kad naiđe mama s djetetom, brže-bolje zapjeva nešto dječje, pa dijete cima mamu da zastanu.

Ona pjevačica iz Pothodnika nije postala zvijezda.

Na Trgu se pojavio novi harmonikaš, pjeva majko stara, slušaj pjesmu sina svog… čiji me zvuk udara u pleksus, jer je tu pjesmu volio moj tata, valjda ga je podsjećala na njegove barabske dane. A mene podsjeća na mog tatu. Odmaknula sam se i slušala iz daljine, jer mu nisam imala što dati.

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Dnevnik vremena. Bookmarkirajte stalnu vezu.

6 odgovora na Ali, Zagreb pjeva

  1. Negoslava napisao:

    Počeh da upoznajem Zagreb zahvaljujući tvojim putopisnim dnevnicima. A ovo za tatu me obori s nogu. I sad sam tužna.

    Sviđa mi se

  2. tanjatg napisao:

    Pa lepo ja spomenuh nekoć galeriju, nisam li bila u pravu???? 🙂

    Sviđa mi se

  3. tangolina napisao:

    Prelepa priča, ne poznajem Zagreb, ili barem nisam do sad 🙂

    Sviđa mi se

  4. Sada je valjda jasno da se svi poznajemo, samo se još nismo sreli.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s