Što je obrnuto od malograđanin? Pogreb. Amarilis. Hodočašće razvija desnu polutku mozga. I najslabiji karakter jači je od…

Što je obrnuto od malograđanin

Raspravljam o tome sa sm.

„Što je obrnuto od malograđanin?“ pitam.

„A?!“

Trgnula sam ga iz odsutnosti, kao i obično. „Pa ono, običan petit bourgeois. Što je obrnuto od toga?“

„Nemam pojma. Nije to baš tako jednostavno…“

„Pa valjda svaki pojam ima svoju suprotnost.“

„Nije to baš tako jednostavno… Ja mislim da su svi ljudi na svijetu malograđani.“

„A beskućnici, a prosjaci…?“

„I oni imaju neke svoje malograđanske norme, samo ih mi ne znamo.“

„Dobro“, složim se. „Znači,  da bi bili malograđani, moraju prethodno biti građani. A svi ljudi nisu građani.“

Sliježe ramenima, nebitna primjedba, samaposebirazumljiva.

„Pa dobro, slažeš li se da je malograđanin onaj koji napravi sinu svadbu za 20 tisuća eura, a za to digne kredit? I nosi poderane gaće.“

„Nije to baš tako jednostavno“, ponovi on i treći put. „Možda to nije napravio da ljudi vide, nego da usreći svoje dijete.“

„A zašto je dijete odgojio da bude malograđanin?“

Mm nema nekog zanimanja za moju temu, sve mu se manje da. Pa i tako preko volje, on je uvijek u pravu. I sve zna.

„Znaš zašto me to zanima?“

„Ahmmm?““

„Kad bih znala što je obrnuto od malograđanin, znala bih i što je malograđanin.“

Smijem se, ali njemu nije zabavno moje djetinjasto obrtanje uzroka i posljedica. Ima zanimljivijeg posla nego što sam ja.

Kad je bio pogreb mome tati

Ne idem na sprovode, osim kad… Dosadno mi je objašnjavati, a nije ni bitno.

Ne volim ići na sprovode jer to glavnom liku nije bitno, a sporedni obično imaju pogrešne motive.

Na sprovde sam počela potpuno drugačije gledati nakon pogreba moga tate.

Bila sam ispunjena ponosom, jer je bilo puno ljudi, jer mu je grob u centru Mirogoja, među velikanima, jer je grobnica lijepa a decentna, jer su ljudi na početku povorke lijepo odjeveni, jer je pjesma koju su mu pjevali bila lijepa i lijepo otpjevana, neuobražena a neseljačka (Imam jednu želju da ti tvoja medna usta još jednom poljubim – mama izabrala pjesmu koju je on volio.)

Bila sam ispunjena ponosom jer je taj pogreb pokazao koliko je moj tata bio voljen i poštovan. I jer je on to zaslužio.

Ali. Jesam li stigla do malograđanke, samo malo zaobilaznim putem?

Amarilis

Od svog prijatelja S. za rođendan sam dobila amarilis, lijep i raskošan cvijet, koji djeluje skupocjeno i svečano.

Moja Elementarna Nepogoda imala je u subotu promociju, svečanu, s togama. A ja nemam za cvijeće. Pa sam S. javila što ću učiniti: uzela sam amarilis, zamotala u celofan i ponijela, jer sam se brinula da se dečko moje Elementarne neće sjetiti cvijeća, da moj brat neće stići na promociju, a da su joj prijateljice i prijatelji bez love, pa da će moje dijete jedino biti bez cvijeća.

Poslije promocije vratila sam svoj amarilis natrag u vazu, jer je Elementarna dobila puno cvijeća.

„Koji si ti hipi, mama?“ kaže mi ona, a sin se slaže.

Je li hipi obrnuto od malograđanin ili je samo podvrsta malograđanina? Uviđate li ozbiljnost ovog pitanja?

Hodočašće

Moj gorespomenuti prijatelj S. imao je prijateljicu koja se bavila hodočašćima, ne kao vjernica, nego kao znanstvenica. Od nje je doznao i tek nedavno meni prenio kako je ustanovljeno da hodanje aktivira rad desne strane mozga, iako još nisu otkrili zašto. „I nije mi jasno“, kaže S., „kako je to crkva skužila prije svih?“

Sad je i meni jasno zašto sam ja zadnjih godina tako spoznajna i kreativna –  hodam u prosjeku dva sata na dan. Jedini je problem što mi toliko hodanje ne ostavlja vremena da izrazim/ izradim sve što smislim :-).

Bez svake šale: možda me to što nemam za tramvaj vodi ka višem stupnju svijesti. Možda moj kredit nije nevolja nego velika sreća. Možda će mi donijetti nešto dobro što ne mogu ni naslutiti? Možda Svemir ipak nije nakupina slučajeva nego njime vlada red u kojemu sve ima svrhu, a svaka posljedica uzrok.

I naslabiji karakter jači je od najjače inteligencije

To me otkriće porazilo: ajd dobro što je Crkva znala za hodanje prije drugih, ali kako je Heraklit (moj omiljeni filozof) već tada sve znao, a civilizacija je još bila tako mlada?

Imam jednu jako inteligentnu prijateljicu na čijem primjeru sam baš jučer najjasnije i bez ikakve sumnje shvatila kako inteligencija ne može pomoći da si popraviš život. Tojest, mogla bi, kad ne bi bilo ometača. Ometač je karakter. Nije inteligencija sudbina, nego je sudbina karakter.

Neću govoriti o njoj, toj mojoj prijateljici, jer sam većinu prijatelja izgubila tako što su pročitali što o njima mislim. Čak i moje rođeno dijete kaže: „Mama, kad to čitam, nekako… kao da nisi moja mama…“

To je zato što prodajem sebe za riječi, pa mislim da smijem i druge. Ali ne, ne smijem, nije u redu.

Pa ću dati svoj primjer. Moje karakterne slabosti su:

–         Nestrpljivost (greške nestrpljivosti najskuplje sam platila materijalno).

–         Nepromišljenost i brzopletost.

–         Ekstrovertiranost (hipertrofirana, kad postaje mana na vlastitu štetu).

–         Dobronamjernost (hipetrofirana, kad čini da među inteligentnim bićima budem Ivica Budalica).

–         Samohvala, i to na neki prikriven, licemjeran način koji je meni samoj odbojan, a ne mogu se osloboditi; oslobodit ću ga se tek kad me budu dovoljno hvalili. Pri tome ne znam što je dovoljno.

–         Želim da me se voli, uvijek se osjećam nevoljenom, pa ipak to uporno neprekidno želim. U vezi je s gornjom manom.

–         Rastrošnost. Pomogla mi je moja šiatsu-Dubravka koja je rekla da novac trebam shvaćati kao svoju vlastitu energiju uloženu u zarađivanje – ako rasipam svoj novac, kao da rasipam sebe.

–         Sklonost hazardu: radije hazardiram nego da promislim i odvažem. Povezano s prve dvije mane plus neozbiljnost. Volim i rulet, obožavam, ali tu sam disciplinirana – nikad ne prijeđem granicu koju sam si postavila, bez obzira dobivam li ili gubim. Ta granica je uvijek niska, jer ne volim da netko na meni nečasno zarađuje.Iz istog razloga ne koristim se kreditnim karticama. Nečasno zarađivati = zarađivati na tuđim slabostima. To je najlopovskiji lopovluk, osim onoga koji iskorištava ljudsku gramzljivost. Taj je simpatičan.

–         Pesimizam. Na primjer, kad sam ono nabrajala pjesme koje najčešće pjevušim i fućkam, ispustila sam dvije pozitivne: What A Day For The Daydream (Lovin’ Spoonful) i Život je lijep iz Guslača na krovu.

–         Ljubomora, na zadnjem mjestu jer je najgora; ljubomora u svakom smislu, a najviše na one koji su zadovoljni sobom.

Gledajući unatrag, vidim greške koje su počinile moje karakterne slabosti. Šteta što se život ne odvija unatrag.