Zašto se u ljudskom svijetu svaka stvar mora izokrenuti u vlastitu lakrdiju?

Valjda zato što samo ljudi jedu i kad nisu gladni?

Sirova hrana

Svi pričaju o sirovoj hrani, pa, evo, i ja.

Dvije moje znanice ponosno pričaju kako su prešle na sirovu hranu. Osjećaju se odlično, nikad bolje, a sve tegobe netragom su nestale – tlak, šećer, zglobovi, lupanje srca, prištići. Uopće ne žude za slatkim, ne pada im na pamet meso, sretne su kao pred sebe stave svoj sirovi obrok, ne samo da je „straaaaaašno zdravo, nego je taaaako ukusno, pojma nemaš“.

Ali. Izgledaju kao aveti, uvelo i nezdravo, premršave su. Nečega bitnoga nedostaje njihovim organizmima.

Znam i jedan par koji vodi restoran sirove hrane, imaju vlastiti vrt, imaju odlične recepte i izgledaju odlično, kao manekeni za sirovu hranu.

„Ma daj, molim te, budi pametna“, kaže moj prijatelj S, „sigurno hrdaju špek i grah s rebricama kad ih nitko ne vidi.“

Sirova hrana je u modi. In je piti smoothyje. Nula si ako ne znaš što je to.

I mi ih kod kuće pijemo kad god nam se da satima prati, rezuckati i miksati.

Kad moja djeca popiju svježi sok od povrća i voća, taj dan sam zadovoljna i mirna što se tiče njihove ishrane.

Ja vjerujem da je sirova hrana zdrava. Za mene je obrok koji se sastoji samo od kuhane hrane mrtav obrok. Prirodno, moja se ishrana sastoji pretežno od voća, sirovog povrća, oraha i š. bureka 🙂 i to otkad se pamtim, valjda mi je takav organizam. Variva prezirem, neću ni opisivati na što me ponekad podsjećaju. Sretna sam što moja Elementarna voli salate, a sina tjeram da uz svako jelo pojede neko sirovo povrće. Kad se jada da mu salata pokvari ručak, nagovorim ga da salatu pojede prije, a on to učini meni za ljubav.

Učim djecu da voće jedu između obroka.

O prednostima sirove hrane čitala sam puno prije nego što se pojavila V. Boutenko, još prije dvadesetak godina. Ne sjećam se više imena liječnika –  Ernest? – samo se dobro sjećam da su njegova najveća slabost bile sardine u konzervi, ono što je meni burek, i da je za njima najviše patio kad je prešao na sirovo.

Nekoliko puta sam mučila djecu umeboši šljivama, a vrhunac je bio kad sam ih, naravno sirove, dodala u grah. Grah im se zgadio na dugo vremena, a ja sam nakon toga odustala od umeboši šljiva. Ni do danas nisu zaboravili umeboši šljive, siročići moji, zamorčići moji; to je jedino što im je bilo groznije od ribljeg ulja.

Griješila sam, priznajem, ali mi nije padalo na pamet da posve ukinem termički obrađenu hranu.

Znam sve više ljudi koji prelaze na sirovo. To postaje pomama.

Sirova hrana sigurno je dobra, ali je problem u tome što većina ljudi premalo zna o hrani i ishrani da bi smjela na svoju ruku uvoditi tako radikalne režime. (Moja kći kaže da je ishrana za ljude, a prehrana za životinje, ili sam opet pobrkala?)

Baš se pitam – najiskrenije: tapkam u mraku – zašto ljudi sve izokrenu u lakrdiju, a od sebe stvaraju tupane i snobove kao da su ih smislili Molière i Sterija? Glupa primjedba, priznajem: nisu Molière i Sterija izmislili te likove, samo su ih dobro opisali.

Za mene je primjer idealnog obroka malo domaćeg kruha, malo špeka, puno luka, svježe paprike, krastavaca i rajčice. Kruha kao da je prilog, špeka kao da je začin, a povrća kao da je glavni dio jela.

I sve to uz zrno soli 🙂

P.S. Ako netko pomisli da me ovih dana opsjedaju špek i čvarci, slučajno je.