Suosjećanje, strast, sumnja

 Suosjećanje

Neprekidno se vraćam pojmu suosjećanja bezuspješno ga pokušavajući definirati. Također sam i dalje u bezuspješnoj potrazi za onim što je o suosjećanju rekao Houellebecq u jednom svom intervjuu. Toga u njegovim romanima nema, bar ne u onima koje sam čitala. I inače, puno više mi se sviđaju njegovi intervjui nego njegovi romani.

Maloprije sam pokušala s citatima na Googleu, koje je Google prevoditelj uslužno preveo. Na primjer:

To je čudna ideja da se razmnožavaju kada uopće ne sviđa život

Pa sam odustala.

Zadnji put na buvljaku…

Strast i vizija

A da – zašto sam bila na buvljaku iako sam rekla da više neću ići? Ne zato što sam se “navukla”, kako je rekao moj sin, daleko do toga, poštapalica moje kume, koja je puna poštapalica koje imaju neku samo njezinu logiku, na primjer da dućan radi nom-stop.

Nego zato što sam shvatila da nemam pravo odustati zbog neuspjeha ako nisam dala sve od sebe da uspijem. Da nisam učinila ono čemu učim svoju djecu: sve što radiš, ma kako bilo sitno i nevažno, moraš raditi sa strašću i s vizijom, inače nemoj raditi uopće.

Pa sam odlučila otići još jednom, i to tako da dam sve od sebe. Nosila sam pun kofer odjeće, sve svoje kamenčiće, na post-ite napisala cijene, na stol prostrla lijepu crvenu dekicu. Kamenčiće izložila u šarenim kutijicama iz Ikee.

I – pripremila sljedeću dobrovornu akciju:

Proročanske poruke za sreću u 2014. godini

Prilog je dobrovoljan, a sav prihod ide mladiću bez obje ruke koji prosi kod Paromlinske i ženi bez ruke i noge, koja prosi na Jurišićevoj.

 Tu sam cedulju zalijepila na drvenu zdjelu u koju sam stavila pedeset presavinutih papirića na kojima su pisale poruke, nešto kao fortune cookies. Poruke sam sastavljala sam iz I-činga i bile su ovog tipa:

Ako razvijete svoju pravu prirodu, sjat ćete poput sunca i držati se onoga što je u vama veliko i dobro.

***

Vaše stvaralačke mogućnosti donijet će napredak, a osobito su prikladan odgovor na trenutni problem.

***

Kad silom nastojimo postići uspjeh,  naše nesavršeno razmišljanje  stvara pomiješane učinke, a naše greške nas koče. Umjesto toga, treba moliti pomoć Stvaralačkog: tada naprikladniji odgovor često stiže iznenada, kao rasplet u drami. U tom slučaju i svoje greškem koristimo na kreativan način 

Za četiri sata skupila sam samo 9 kuna i 50 lipa! Kako je to moguće? Nisu mi vjerovali?  Zar se ni suosjećanje ne može dobro prodati ako nisi dobar trgovac? Jedna mi je žena, koja je dala onih 50 lipa, rekla da ona ne vjeruje u te stvari i da je to ionak sve preopćenito pa se može na sve prispodobiti.

„Istina“, rekla sam joj. „Ali to nije važno. Važno je može li se prispodobiti i na vas.“

Slegnula je ramenima i otišla.

I još na sve, nikako da sretnem nijedno od ono dvoje kojima je prilog namijenjen, nego  danima nosim zamotuljak u ionako premaloj torbici, bojim se da ga zabunom ne potrošim ili da ću ga zaboraviti dati.

 Usput, moj buvljak prošao je neuspješno kao i prethodni. Ona ista žena kupila je jednu majicu za pet kuna, pri tome mi razbacala cijeli štand i razbila magnetić koji sam bila kupila od dječaka sa susjednog štanda da ga osokolim.

Tako sam, ovaj put s punim pravom, odlučila da više neću ići na buvljake.

 Sumnja

 Vraćam se suosjećanju. Ja ga imam puno, ali ono dolazi iz krivog izvora, iz one moje karakterne slabosti, želje da se svidim i da me vole i da sam uvijek dohvatna[1].

Pitanje: Mjeri li se suosjećanje dobrim koje za nekoga učiniš ili razlozima zbog kojih to činiš?

 Već tjedan dana boli me glava i mučno mi je, stanje kao da se vozim u busu, to ni kao dijete nisam podnosila. Sjedim uspravno za kompjutorom, hodam ukočeno, jer čim ne gledam ravno, još mi je gore.

I svih tih tjedan dana nitko, baš nitko na poslu nije me pitao kako mi je, iako su čak mogli čuti kad sam zvala svoju doktoricu da me telefonski izdijagnosticira. Morala sam zvati iz redakcije, s fiksnog telefona – a zašto? zato što nemam kuna na mobu, naravno.

 Je li to nesuosjećanje? Bi li bilo suosjećanje da da me pitaju kako mi je, je li mi bolje, trebam li što? Ja mislim da bi.

Također mislim da ne može biti samo problem u meni (ono: nevoljena) nego je bar malo i u njima.

 Zanimljivo, jedini znak suosjećanja dobila sam od žene koja je poznata po zloći. Kad me vidjela naslonjenu na lavabo pred veceom, pitala je: „Vesna, jesi li dobro?“

Pa sam joj nadugačko i naširoko opisivala simptome, kao stara baka u tramvaju. Predohvatna. Drugi put me možda neće pitati. Ne moram ponoviti ono o karakteru?


[1] Kaže se dostupan, a ne dohvatan. Dohvatan nije u rječniku. Ali zašto? Dostupan dolazi od pristupiti, kaže moja lektorica na poslu, koju sam ni krivu ni dužnu izgnjavila, pa joj se ovim putem – njoj neznanim – ispričavam. Tvorba malo nepravilna, koliko se razumijem u tvorbe. A gle dohvatan! puno jednostavnije: dohvatiti -> dohvatan. I u mom slučaju točnije.

Znam u čemu je razlika, sjetila sam se: dostupni su ljudi, a dohvatne stvari? Ipak, ostajem dohvatna, to je baš ono što želim reći. I tražim da ta riječ uđe u rječnik.

Ujedno sam lektoricu pitala koja je hrvatska riječ za preduprijediti (I zbilja, zašto ja tu riječ znam samo u ijekavskom obliku, a smatram je srpskom? Je li k meni stigla preko Bosne?)

U svakom slučaju, nismo daleko dogurale. Ponudila mi je spriječiti. Ali to podrazumijeva da sam dobro učinila što sam preduprijedila, a ja želim neutralno značenje. Zatim je ponudila preduhitriti. Nije dobro, to mi zvuči kao da sam namjerno žurila da to nešto prešišam, a ja sam htjela nešto preduprijediti bez  namjere. Tražila je da joj kažem kontekst, ali nisam mogla. „Kontekst je u mojoj glavi i ovisi o tvom odgovoru“, rekla sam.

Upomoć, Jelenko!

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku) i označen sa , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

5 odgovora na Suosjećanje, strast, sumnja

  1. aleksandranm napisao:

    kad sam bila tinejdzerka, sa drugaricom sam par puta prodavala stare stvari na cuvenom rumskom vasaru koji se u srcu Srema desava svakog treceg u mesecu. Spremna za takvu akciju, jednom prilikom sam, posto mi je otac poklonio zeca ( a oni se brzo razmnozavaju, jer sam ubrzo dobila i dve zenke) odnela zecice da ih poklonim nekome. Nisam uspela. Niko ih nije hteo. Onda sam ih prodala

    Sviđa mi se

  2. vesna napisao:

    :-))) poučno

    Sviđa mi se

  3. tanjatg napisao:

    Ako je neko dohvatan, i ako je to suština dijagnoze, šta se preporučuje kao terapija?

    Sviđa mi se

  4. vesna napisao:

    samosvijest, samopoštovanje, sebeljublje?

    Sviđa mi se

  5. vesna napisao:

    razmišljam o tvom pitanju – prvo pucam, pa mislim 🙂 – zaista, to je ključno pitanje.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s