La krd i ja: Kako je lijepo kad ne moraš kupovati!

S margine

Sažalno gledam ljude koji živčani sjede u autima u kolonama pred semaforima, na zagušenim križanjima. Tako je pred svaki Božić – ludnica.

Nimalo ne zavidim uzrujanim ženama koje jurcaju iz dućana u dućan, zajapureno i znojno a na minus deset! – kupiti! kupiti! kupiti!

A ja to ne moram. Ja sam društvena margina. I baš se dobro osjećam.

Sama proizvodim svoje darove. (Ako se sjetim kako to ide, stavit ću fotografije da vidite.)

Ti moji proizvodi izgledaju tako… hm, vidi se da im je autorica ista ona koja je napravila Planer: umjetnički dojam nula bodova, šlampavo, smješnjikavo. Nije čak ni naiva. Definitivno, budimo realni, radna terapija za ljude s posebnim potrebama. Mogla bih ih potpisivati s Design by Dudley (vidi u Planer!)

Ali vrvim idejama. To je od hodanja. (Vidi: Što je obrnuto od malograđanin. Pogreb. Amarilis…) Imam ih i za idući Božić.

Problem je jedino što mi se čini kako moji darovi ne vesele one koji ih dobiju koliko mene dok ih radim. To sam ustanovila na temelju nekih rođendanskih darova moje izrade koje sam već uručila i koji su se neslavno proveli. A svi su individualno ciljani i ručni rad, unikati u svakom pogledu.

Ali ja duboko vjerujem u ovo: ako nešto radiš, sigurno ćeš napredovati. Svaki novi primjerak  bit će bolji od prethodnoga da se i ne trudiš. Jedino čemu se ne nadam jest da ću ih ikada znati prodavati. U tome ne mogu napredovati jer bi to značilo da se mogu promijeniti. A ne mogu, jer: karakter je sudbina. Koliko puta to moram ponoviti da mi bude dovoljno?

A ovo la krd i ja bilo bi odlično kad bi riječ glasila lakrdoija. I kad bi imenice na hrvatskom imale francuske određene članove. Ovako… nitko nije savršen.

Pozdrav,

Dudley