Zaštita od otkaza, II.

Ili Zaštita na radu

Da, pišem postove na poslu i da, dolazim kasno.

A zašto?

Zato što se ne usuđujem reći šefu: „Molim te, zamoli naše dvije kolegice da budu tiše… ili bar da ne budu neprekidne. I pitaj ih kako bi to bilo da mi svi govorimo tako glasno kao one. I trebao bi im reći da i mi drugi nešto radimo, mi ovdje nismo fikusi.“

Molila sam ih ja, više puta, dok nisam shvatila da ih to vrijeđa i da uvijek uslijedi odmazda: ja se nađem sama protiv svih, a oni se sljube s većinom nekim tajnim vezama koje su meni skrivene. Hoću reći, sljubila bih se i ja, i pripadala, ali ne znam kako.

I tako, svako jutro te dvije kolegice… pa, najtočnija bi riječ bila kokodaču… jedna glasno, druga neprekidno. U kakofoniji svih drugih zvukova – telefona, dovikivanja, lupanja vratima –  njihova se kokofonija  kao golema kresta izdiže nad sve drugo.

A i tog drugog ima!

Jedna kolegica kaže da je ona “jednostavno temperamentna”. Kad se javi na telefon ili smije ili se s nekim dovikuje, to je tako glasno da ti se krv ledi u žilama. Izrazila bih se i fizikalno, kad bih znala mjeriti buku. Često i pjevuši, operne arije, ali, priznajem, ne preglasno. Ja sam vjerovala u njezino opravdavanje temperamentom dok nisam shvatila da zna biti vrlo netemperamentna kad ne želi da se nešto čuje, pa diskretno šapće u slušalicu, te da je najtemperamentnija kad razgovara s nekim od šefova s kojima je na ti, čime se ponosi.

Jedna druga od svog je radnog kutka napravila dnevni boravak sa špajzom. K tome, obožava sunčeve zrake. I kad te  zrake blješte na našim monitorima, pa pišemo na slijepo kao Homeri i očne jabučice nas bole, ona nas ozloglasi da ne volimo Sunce, a kakvi su to ljudi koji ne vole sunce.
Svi oni jedni drugima svašta kažu, prigovaraju, bune se, podbadaju se, otračaju se trećima, ali su nakon toga opet svi dobri i sljubljeni. To mene čudi, kako to?

Treća voli stvari istjerivati na čistac i nikad, nikad ne odustaje, a osobita su joj poslastica razni činovnici koji joj duguju rješenja na davno upućene zahtjeve, majstori koji moraju doći popraviti svoju grešku i telefonski operateri koji joj šalju račune iako je s njima raskinula ugovor. Sa svima njima i još mnogima pravdu istjeruje telefonom. Na naše uši. Što je ta uporna! Jer je u pravu. I baš da tako uporno i u pravu stvorenje sjedi u našoj tijesnoj sobi! Peh.

A u sobi nas ima trinaestero. Plus petnaest radnih stolova, sedam visokih ormara i tri niska, tri do četiri printera, dva faksa. Slobodnog mjesta ima samo za prolaz od vrata do stola. Ne kažem da nam više i treba.

I tako ja u normalno radno vrijeme ne mogu raditi ništa za što treba koncentracija. Zato u radno vrijeme pišem postove. A važne službene poslove obavljam popodne, kad svi odu. I ne kasnim s poslovima, i imam satnicu veću od prosjeka, i ne tražim da mi se plate prekovremeni. (I – sad se hvalim, a čim se uhvatim kako se hvalim, znam da nešto negdje kod mene nije u redu, samo ne znam što. Nagađam: kivnja, ogorčenje, nepripadanje? Izbrisati cijeli post?)

Vraćam se onamo:
I trebala bih reći šefu: „Zar misliš da je meni drago ostajati ovdje i kad padne mrak, sama samcata? Zar misliš da ja, žena i majka, ne bih radije išla kući, kao svi normalni ljudi?“
“Mene se to ne tiče, to je tvoja stvar”, rekao bi on.
A ja bih odgovorila, spremno, jer sam se, evo, pripremila: “Kako te se ne tiče, kao čovjeka ili kao šefa?”
I on bi se zbunio, ja bih uživala taj kratak trenutak dok mu šarenice zbunjeno brzaju lijevo-desno, ali to je samo trenutak, jer on se brzo pribere, pa kaže: (Ne znam što kaže, prošlo mi je uživljavanje u njega.)

Ako je nešto od ovoga poslovna tajna, na primjer, koliko je kubika zraka za disanje predviđeno po glavi zaposlenoga, zgriješila sam prema svom poduzeću. Iako ja mislim da nisam, jer ovo je bilo o ljudima. Uvijek je o ljudima.

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku). Bookmarkirajte stalnu vezu.

2 odgovora na Zaštita od otkaza, II.

  1. Negoslava napisao:

    Znam takve- individue.Sa svakim novim rukovodstvom prve se sližu i one , bivše, prve ogovaraju. Nikada nemaju svoje mišljenje,a kada ga imaju , ono je u službi nečega ili nekoga, trenutno na vlasti. Svoju privatnost kriju ko zmija noge, a o svakome bi sve da znaju…
    muka mi je da nastavljam

    Sviđa mi se

  2. vesna napisao:

    bitno da se razumijemo

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s