Favorit

Favorit

Nitko ne pita je li uručen dobrotvorni prilog namijenjen mladiću bez ruku koji prosi na Paromlinskoj i ženi bez ruke i noge s Jurišićeve, koji sam skupljala uz pomoć proročanskih poruka.
Danima ih nisam srela, već sam se bila zabrinula da ću zaboraviti da je to njihov novac, iako je bio zavezan u vrećici. Ili da ću doći u iskušenje da ga potrošim: žene na buvljaku zakazale su, škrtice, ali zahvaljujući mom bratu, mom prijatelju i meni, bilo se skupilo blizu četrdeset kuna, moj dvodnevni budžet. Iako je nezamislivo da bih ikad mogla uzeti taj novac. Iako – nikad ne reci nikad. Iako, da to učinim, ne bih si više nikad mogla…
Zašto ljudi kažu „ne bih si mogao pogledati u oči“ kad žele dati najčvršću garanciju svojih časnih namjera, kad se ionako ne možeš pogledati u oči? Preko ogledala se ne računa, ima raznih ogledala. To me podsjeća na one mangupe koji te varaju i pri tome se kunu: „Časna riječ, dabogda ti meni umro ako lažem.“ Reći ću ovako: da to učinim, pala bih u vlastitim očima tako nisko da se nikad ne bih dignula.

Neka ne čitaju osjetljivi:
A onda sam jednog dana na početku Jurišićeve, preko puta Radića, ondje gdje obično beskućnici prodaju časopis o beskućnicima za pomoć beskućnicima, vidjela čovjeka koji prosi i koji je nadmašio sve moje prosjake. Favorit: bez obje noge, bez jedne cijele ruke i druge do pola. Dala sam mu sav novac iz vrećice i još ga pomilkila po obrazu, ali ne tužno, da ne misli da ga žalim, nego razdragano, bolje da misli da sam luckasta nego da ga žalim, a žalila sam ga, i te koliko.
Zašto nisam htjela da pomisli da ga žalim? Zato što znam, znam iako to nikad nisam bila, da nema invalida koji za sebe misli da je invalid. On misli da samo nema noge i ruke. I tako se prema njemu treba i ponašati. Ako netko nije shvatio što sam htjela reći, pomoći ću analogijom sa starenjem: nikad sebe ne vidimo kao stare, takvima nas vide drugi. Invalidnost i starenje dva su dobra primjera za razmišljanje o temi: kad netko prestaje biti on, a postaje nešto drugo? Koja je granica ličnosti, doseg, svojstva? Demencija? Alzheimer? Možda. Ali broj udova sigurno nije presudan.

I, naravno, kako slučaj obično hoće, već sljedeći dan na Paromlinskoj se pojavio mladić bez ruku. Prvo sam pomislila eh, tko ti je kriv, ali sam odmah zatim odvojila pola svog budžeta i stavila mu u torbicu – tko sam ja da mu oduzimam sreću koja ga je zapala?

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku), Dnevnik vremena i označen sa , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

4 odgovora na Favorit

  1. Negoslava napisao:

    Nad ovakvim štivom mogu samo da oćutim, s dužnim poštovanjem.

    Sviđa mi se

  2. vesna napisao:

    Aaaaaaaaaaaaaaaaaah! Hvala ti! narasla sam, još rastem, rastem, rastem……………….

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s