Knjige koje čitam: Priča o starom kralju koji nije mogao pronaći svoj dom

Arno Geiger: Priča o starom kralju koji nije mogao pronaći svoj dom (Mozaik knjiga, 2012; prijevod Branka Grubić)

(Posvećeno S.)

Kako se stvari obično povezuju, ili bar kongruiraju, tako je i meni ova knjiga došla u ruke – po preporuci izvrsne knjižničarke iz knjižnice Krvavi most – u vrijeme kad sam intenzivno razmišljala kad čovjek prestaje biti on, a postaje netko drugi i u tom razmišljanju stala kod bolesti mozga.
Reći ću na početku, da kasnije ne zaboravim – uz ovaj roman se smijete i kad je tužno, a za plakanje ne daje vremena. Ni za sentimentalno cendranje.
Roman je o odnosu pripovjedača i njegovog oca, čiji mozak neumitno i bespovratno uništava Alzheimerova bolest, točnije o vremenu koje sin provodi s ocem, intenzivnije i bliskije nego kad je bio zdrav. Sastoji se pretežno od razgovora s ocem:

Budući da moj otac više ne može preko mostova doći u moj svijet, ja moram prići k njemu. Ondje, unutar granica njegova duševnog ustrojstva, s onu stranu našeg društva, temeljenog na činjenicama i stremljenju k ciljevima, on je još uvijek čovjek dostojan uvažavanja, i premda prema općenitim mjerilima ne uvijek posve razuman, ipak na neki način tako sjajan.
(…)

Alzheimerovu bolest otac je dobio prije više od jednog desetljeća. Tomografske snimke mozga koje je načinio neurolog pokazivale su sve razmjere oštećenja. Unatoč tomu, otac je gotovo svakodnevno nakratko izlazio iz svoje bolesti i pitao na ovaj ili onaj način:
– Što se događa s mojom glavom? Kucnuo se u čelo: – Tu nešto nije u redu. Možeš li mi reći kako to možemo popraviti?
(…)
Daniela mu je stavila šešir i rekla: – Evo ti šešir.
– To je u redu i dobro je. Ali, gdje mi je mozak?
– Tvoj je mozak ispod šešira – doviknuo sam iz kuhinje.
Otac je skinuo šešir, pogledao ga iznutra i odgovorio: – To bi bilo pravo čudo. Zastao je, razmislio, ponovno stavio šešir na glavu i stidljivo upitao: – Je li stvarno ispod šešira?
(…)

Ja ništa ne shvaćam!(…) Ja više nisam ništa.
(…)
Još nije potpuno izgubio osjećaj za vrijeme.
Međutim, njegov sat nije više točno otkucavao. Zbunjujuća je bila činjenica da je otac bio svjestan gubljenja svojih sposobnosti, on je sve češće pričao o tome, pa me čudilo što istodobno nije mogao izaći na kraj sa svakidašnjim radnjama. Nije znao je li gladan ili žedan, nije „uopće bilo lako“ svladati jelo i piće na uobičajeni način. Jedanput je pred njim na tanjuru bio komad kruha, a on nije znao što bi s tim. Pitao me za savjet, a ja sam rekao: – Moraš samo odgristi.
Nije shvatio moju uputu. – Eh, kad bih znao kako se to radi. Znaš, ja sam jadnik.
Katkada bi svakih nekoliko sati rekao da je jadnik, ali nikada sa žaljenjem, nikad prosvjedujući, nego najčešće ljubazno, kao da mora izreći kakvu važnu tvrdnju.
To su bile rečenice poput onih kakve je mogao izgovoriti i junak Franza Kafke ili Thomasa Bernhardta, pa sam pomislio kako su se u njemu spojile dvije osobe, čovjek koji je obolio od Alzheimerove bolesti i pisac.
(…)
Takav način izražavanja dojmio me se snažno, osjećao sam čarobnu snagu riječi. James Joyce rekao je za sebe da nema mašte, ali se zato jednostavno prepušta onomu što nudi jezik. Tako je i meni bilo s ocem.
(…)
Riječi su mu vrlo lako izlazile iz usta. Bio je opušten, govorio je o onomu što bi mu palo na pamet, često nije bio samo originalan, nego je imao takvu dubinu za koju sam pomislio: zašto se ja nisam toga sjetio? Čudio sam se točnosti njegova izražavanja, pravom tonu kojim je nešto rekao i spretnosti kojom je birao riječi. Rekao je: – Ti i ja učinit ćemo jedan drugome život ugodnim koliko god je to moguće, a ako ne uspijemo, jedan od nas ostat će praznih ruku.

Ti dijalozi, kao i cijeli roman, istodobno su potresni i smiješni, suhi i ogoljeni od svakog (nepotrebnog) tumačenja, a ispunjeni nevjerojatnom mudrošću i lucidnošću, koje pripovjedač sažima u jezgrovitim, a impresivnim komentarima.

Mačka prolazi kroz vrt. Otac kaže: Prije sam i ja imao mačke, ne samo za sebe, ali kao dioničar.
(…)
Jedanput kad sam ga pitao kako je, odgovorio mi je: – Ne događaju se čuda, ali ima znakova.
(…)
– Gdje najviše voliš biti, tata?
– To je teško reći. Najviše volim biti na cesti.
– Što radiš na cesti?
– Šetam. Malo trčim. Ali nemam dobru opremu. Moje cipele nemaju odgovarajući mjenjač.
(…)
– Hoćeš li malo gledati televiziju? – pitam.
– Što imam od toga?
– Pa, zabavno je.
– Radije bih išao kući.
– Ti si kod kuće.
– Gdje smo mi?
Kažem ulicu i kućni broj.
– Dobro, ali ja ovdje nisam živio dugo.
– Kuću si izgradio krajem pedesetih.
Napravi grimasu. Izgleda da ga podaci koje je upravo dobio nisu zadovoljili. Počeše se po vratu: – Vjerujem ti, ali sa zadrškom. Ali sada hoću ići kući.

Takve očeve rečenice dovode njegovog sina do precizne i potresno točne definicije bolesti, za koju mi koji čitamo osjećamo da je savršeno točna, prepoznajemo da mora biti tako:

Bolan dojam da nisi kod kuće dio je slike bolesti. Ja si to tumačim tako da je čovjek, koji je obolio od demencije, zbog unutarnje rastrojenosti izgubio osjećaj sigurnosti i čezne za mjestom gdje će se ponovno naći sigurnost.

Pasusi koje sam prepisala nisu ni najbolji ni najvažniji za razumijevanje romana, ni jedini koje smatram vrijednim naglašavanja. Roman je odličan i na svakoj stranici ima dijelova koji su vrijedni čitanja.
***
Čitajući, isprva me opsjedalo pitanje kako je to radio, kako je razgovarao s tatom i zapisivao što govori? I zašto?
Tek kad sam došla do dijela o tome kako tata želi ići kući, prepoznala sam ono što sam i ja radila uz svojega tatu, kojemu je rak metastazirao na mozak. On je pred kraj često govorio mami: „Jelka, idemo mi kući.“ „Pa kod kuće si, Stipe“, mama bi se katkada i obrecnula, već je bila umorna od njegove bolesti. „Nemaš ti pojma“, tata je odmahivao glavom kao da je žali što je neznalica. „Pa gdje smo onda ako nismo kod kuće?“ „Mi smo na kamionu u Dubravi, vidiš“, rekao je tata.
Zapisivala sam čudne i smiješne, apsurdne ili tužne rečenice koje je izgovarao. Zašto? Zato što sam znala da ih ne mogu zapamtiti, a činilo mi se važnim… dragocjenim da ostanu zapamćene. Da ih naknadno dešifriram i složim u smislenu cjelinu, da razumijem svoga tatu i u takvom stanju, da ne bude sam, jer mora da je strašno biti isključen od svega, potpuno sam, jer ti se mozak promijenio, a još ti se povremeno vraćaju magloviti pramenovi starog smisla i podsjećaju te da si nekad bio… Stipe. Možda sam zapisivala i zato što sam sve ono ranije, što je pričao kad je bio zdrav – kad je bio on, moj tata – trebalo zapamtiti, već bila zaboravila, jer nisam pažljivo ni slušala.
***
Osim dokumentarističkog dijela, razgovora s tatom, u ovom romanu ima niz briljantnih stranica na kojima Geiger prepričava očevu prošlost, opisuje njegovu brojnu obitelj, gledajući unatrag razumije očev brak s majkom:
S obzirom na to koliko su odgovarali jedno drugome, moji su roditelji grdno pogriješili, a s tim u vezi mi ne pada na pamet ništa drugo od onoga što je Lav Tolstoj napisao u Ani Karenjinoj: prepustiti mladim ljudima izbor bračnog druga otprilike je jednako pametno kao tvrditi da su napunjeni pištolji prikladna igračka za djecu od pet godina. To kaže stara kneginja.
Mojim roditeljima prije braka uopće nije palo na pamet da razmisle o tomu što će se dogoditi kad se sukobe dvije različite predodžbe o sreći. Sastojke za moguću sreću donijeli su sa sobom. Ipak se pokazalo da ti sastojci pripadaju dvjema različitim, suprotnim vrstama sreće. Na kraju je svatko za sebe bio nesretan.

Geiger piše i ovo:
Alzheimerova bolest sigurno nije nikakav dobitak za oca, ali je za njegovu djecu i unuke ipak poučna. Zadatak je roditelja, između ostalog, i da djecu nauče nekim stvarima.
Starost kao posljednji stupanj oblik je kulture koji se stalno mijenja i koji se uvijek mora učiti iznova. I kad otac svoju djecu više ničemu ne može naučiti, onda preostaje još samo to da ih nauči što znači biti star i bolestan. I to znači biti ocem ili djetetom, uz dobre preduvjete. Odnos spram smrti može se vježbati samo za života.

Nadam se da sam romanu privukla čitatelje, a ne ih otjerala nedostacima vlastitog teksta. Ponovit ću ono s početka: pametan, potresan, duhovit roman, uz koji malo plačete, puno mislite i najviše se smijete.

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Knjige koje (ne)čitam, O pisanju, O riječima i označen sa , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

19 odgovora na Knjige koje čitam: Priča o starom kralju koji nije mogao pronaći svoj dom

  1. Alex napisao:

    Izvanredno.
    To da ljudi pred kraj govore da hoće kući, to je tačno. I moja tetka Katica je isto ustajala iz kreveta i govorila da hoće kući. Umrla je kroz dva dana.
    Drugo ja se jako bojim da ne poludim, ili izgubim razum. To je neka fobija, ali ne znam joj ime. Uvek sam ja bio taj koji je vodio porodicu, i strahujem da slučajno ne skrenem pameću i tako ugrozim decu nekom nepromišljenom odlukom. Imao sam jednu epizodu u Mauritaniji, koja me je zabrinula, ali sam to prepisao umoru. Možda i nije bio umor… ko će ga znati.
    Inače probaću da nabavim knjigu, sviđa mi se tema.
    Hvala ti na preporuci i trudu 🙂

    Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      Vidi, a ludilo je jedina stvar koje se ja ne bojim i zato se bojim da me Bog time nee podariti. Zato te to brine? Tada bar nita ne zna. Za mene je to kao da ti se srui avion – ni toga s e ne bojim (ba…) Drago mi je da te sve to sam tamo nabacala potaknulo da knjigu ita. I sretno sve, Alex.

      Sviđa mi se

    • Negoslava napisao:

      Alex, u tom slučaju, nedavno sam čula od čoveka sa kojim pripremam intervju i koji se bavi tim stvarima, nikada nemoj da kažeš da se bojiš bolesti i da ne želiš da budeš bolestan. Želim da budem zdrav, želim da mi pamet ostane ko sad…itd, to pričaj i tako misli, uvek.

      Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      Istina, to treba ponavljati. Štoviše, ja sam čitala da ne treba govoriti “želim biti zdrav”, jer to podrazumijeva da misliš da sad nisi zdrav, nego “ja sam zdrav”.
      Ja sam sebi npr. isprintala više primjeraka s tekstom JA SAM SRETNA ŽENA, velikim slovima. To sam si zalijepila preko puta kreveta, da vidim čim otvorim oči, preko puta kompjutora, da mi je uvijek pred očima, u kuhinji itd. I što se dogodilo – nakon kratkog vremena prestala sam ih primjećivati. Pa sam odustala od “samorada”. Moram opet početi.

      Sviđa mi se

    • Alex napisao:

      Tek sad videh tvoju poruku Negoslava. Slažem se, i ja sam kao i Vesna stavio natpis na vratima svoje spavaće sobe.
      “Za teškoće koje te prate nije tvoja krivica, zato ne prebacuj sebi ono što ne možeš promeniti.”
      “Ne krivi svoje najbliže za neuspehe, neuspesi se dešavaju.”
      “Ne bogoradi već radi”.

      Sviđa mi se

  2. Negoslava napisao:

    Razmisliću, al hvala.
    Lepo si ti to predstavila, samo- ipak je to tuga protkana smeškom, a ne obrnuto.

    Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      Vjeruj mi, nije smijeak, nego je glasan smijeh. A kad ve tuga mora biti, nek je sa smijehom ili smijekom. S ljubavlju je, to je najvanije, ne znam jesam li to doarala, ini mi se da nisam ba

      Sviđa mi se

  3. Moja pokojna baba Danica, bila je toliko snažna ličnost da smrt nije mogla drugačije da je savlada: Poslala joj je Alchajmera da je prevari.

    Nastojim da u sećanju zadržim samo one vesele momente iz tog razdoblja (Nije trajalo odveć dugo, par meseci), te stoga razumem i zašto se katkad plače uz slične priče.

    Odličan post i odlično predstavljanje knjige. Sjajna preporuka.

    Sviđa mi se

  4. Setio sam se jedne pošalice:

    “Bolje proliti malo s Parkinsonom, nego s
    Alzheimerom zaboraviti da p(op)iješ.”

    Sviđa mi se

  5. vesna napisao:

    :-))))))))))

    Sviđa mi se

  6. vesna napisao:

    Hvala, Grofe! To mi znači!

    Sviđa mi se

  7. Povratni ping: Trilogija prošlosti (treći deo) | Alex Schuster Blog

    • vesna napisao:

      Pa vidiš, apatija a ne Alzheimer. Kako opisuješ situaciju, imao si razloga. A bojiš li se depresije? Jer meni ovo što opisuješ sliči na depresiju – prepoznajem. Idi nekom stručnjaku da te utješi da ne ideš ka Alzheimeru, umjesto što strahuješ. Sjeti se, više od 90 posto naših strahova su neopravdani 🙂

      Sviđa mi se

    • Alex napisao:

      Ne znam šta je, ali znam da ovo nije bila obična depresija, pre neki napadi panike. Dešavalo mi se da ne kontrolišem svoje postupke. Ali Vesna da ne bi sada ovde vršili psihoanalizu moje ličnosti, poslaću ti privatni mail, kratak, neću da te davim mnogo 🙂

      Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      Alex, stavila sam link na vas u postu Stid je… Ako imate nešto protiv, recite pa ću skinuti

      Sviđa mi se

    • Alex napisao:

      Vesna, ja nemam tih problema. Svi pišemo blog kao javni dnevnik, zar ne, pa onda smo pristali i da nas citiraju. Citiramo i druge izvore, novine, vesti, radio, tv… pa što nebi i naše blogove. Nekada neko drugi ume da iskaže misli mnogo bolje nego ja, pa je šteta da se takve misli izgube. Zato slobodno me citiraj i linkuj i šeruj… 🙂

      Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      pardon – dodatak: ali tek pošto pročitate 🙂

      Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      :-))) Moj čovjek!

      Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      I ne daviš, Alex. Samo suosjećam i želim pomoći.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s