(N)ova godina: Žene koje su obilježile 2013.; Knjige koje ne čitam: Zona mjesečine; Predrasude u književnom svijetu; Švicarci

Predrasude u književnom svijetu 

Predrasude u književnom svijetu razočaravaju me više nego predrasude u ostalim svjetovima, jer od književnih više očekuješ nego od običnih.

A u stvari, pogrešno očekivanje. Predrasude su predrasude, opasne i teško iskorjenjive, jer je njihovo korijenje jako i duboko, mnogo jače od krhkog korijenja nekih nježnijih, osamljenijih biljaka poput biljke koja se zove misli svojom glavom.

Knjige koje ne čitam: Zona mjesečine (Mondscheintarif)

Namjerno uz naslov ne dodajem izdavača, prevoditelja i lektora, jer im ne bi bilo na čast, a nomina sunt odiosa kad je odizan sadržaj. Tko želi, može ih sam naći.

Autorica Ildikó von Kürthy, živi u Hamburgu, ima četrdeset i pet godina, radi kao novinarka Sterna, a Zona mjesečine njezin je prvi roman. Objavljen 1999., odmah je postao bestseler, preveden je na desetak jezika i prema njemu je snimljen film.

Ovo su podaci s korica hrvatskog izdanja, objavljenoga 2003. godine.

Do knjige sam došla tako što mi ju je preporučila knjižničarka kad sam tražila nešto antidepresivno, zabavno i lagano.

Knjiga me bacila u tešku depresiju. Nije kriva knjižničarka, nisam joj objasnila što sve meni može biti depresivno. Kad su u pitanju knjige, to je na prvom mjestu nepismenost.

Uvijek kad spominjem prijevod, imam na umu izvrsne prijevode romana Z. Shalev,  o kojima sam već pisala, koji su zaista u pravom smislu i književni i prevodilački rad prve kategorije, a autorica im je Andrea Weiss Sadeh.

Možda je ta ljestvica zaista visoka, ali to nimalo ne opravdava prijevod i lekturu romana Zona mjesečine. Jednom rječju: užas!

Prva rečenica romana:

Stopala su ženska problem zona.

A dalje, na što god ti pogled padne:

Što je mislio s time? (…)

Ili to znači: „Zvrcnut ću te negdje oko 23, provjeriti jesi li usamljena u tridesetima, ona koja u subotu navečer nema pametnijeg posla do čekanja na telefonski poziv nekog supertipa poput mene, koji je jednom zgodom zbog dosade s tobom završio u krevetu“? (…)

A muškarac je u međuvremenu stao na noge, s obije se ruke držao za genitalije i buljio u mene kao da sam reinkarnirano zlo. (…)

„Dani-srce“, zazvala je prodornim glasom. „Što se desilo?“ (…)

 Da je roman izvorno mnogo bolji od hrvatskog izdanja daju naslutiti rijetki dijelovi koje prevoditelj i lektor nisu upropastili. Mogla bih te primjere pokazati, ali nemam više živaca vaditi citate iz ovog nepodnošljivog kupusa sastavljenog od nepoznavanja jezika, pravopisa, gramatike, sintakse, leksika. A tom neznanju treba pridodati izostanak svakog urođenog osjećaja za jezik i minimalne ljubavi prema književnosti.

Znam da je knjiga izdana u tako lošem obliku zato što je to jeftinije, ali mi pritom nisu jasne dvije stvari: ako je izdavač izabrao ovaj roman, bestseler, očito zna izabrati unosnu knjigu; ali kako ne zna da ju je tom jeftinoćom upropastio u svakom pogledu, pa i financijski? Sigurna sam da mu nije donijela zaradu, ovo nitko pri zdravoj, tko išta zna o knjigama, ne bi kupio, bar ne kao knjigu za čitanje.

Druga stvar – zašto knjižnice uzimaju ovako loše knjige? Da nije jednog događaja od prije nekoliko godina, mislila bih da knjige u knjižnice dolaze automatski – kako se što objavi, tako nekoliko primjeraka ode knjižnicama.

Međutim, nije tako.

Prije nekoliko godina htjela sam u knjižnici posuditi knjigu Nives Celzijus, Gola istina. Iako obično kupujem (tojest, kupovala sam prije ovog stanja stečaja) knjige živih domaćih autora, jer znam da od toga žive, ova mi nije ulijevala dovoljno povjerenja da  bih je željela imati u svojoj biblioteci, a i vjerovala sam da autorica živi od nogometa.

Nisu imali.

„A hoćete li imati?“

„Ne“, rekla je knjižničarka s naglašenim prijezirom. „Takve knjige ne otkupljujemo!“

„A, znači čitali ste?“

„Ne pada mi na pamet“, uskliknula je knjižničarka.

Kasnije sam knjigu od nekoga posudila i pročitala, zanimalo me kakva je, a o tome sam već pisala, pa neću ponavljati.

Spominjem Nives Celzijus po drugi put iako me s njom veže samo jedna nit – predrasude. S takvim sam se nepremostivim predrasudama i sama susretala i na svojoj koži osjetila sličnu nepravdu. Koja jako boli.

A kad već opet spominjem Nives Celzijus, moram spomenuti i njezin nedavni televizijski nastup. Dojam: lijepa, seksi, savršeno mirna, inteligentna, samosvjesna žena – žena svjesna svojih moći.

Iako u njezinom držanju i govoru nije bilo namjerne seksualne izazovnosti, na trenutke sam imala dojam da voditelj, također bez namjere, puno bolje vidi nego što čuje, razoružan pred elementarnom ženskom silom.

Nives je s pravom ponosna što je dobila spor, jer je to pravedno i jer dokazala, kako sama kaže, da i mali ljudi ponekad mogu pobijediti diva. A na voditeljevu konstataciju da se ona svjesno koristi svojim seksepilom, odgovorila je otprilike ovako: „Da. Zašto bih plaćala skupu reklamu, kad sam ja sebi najbolji P.R.“ Pošteno, jasno i glasno, otvoreno i pametno.

Njezina knjiga prodana je u više od sto tisuća primjeraka, uskoro izlazi druga, živi od pisanja, bila je kolumnistica Bildta… Dobro se izvukla iz poniženja koje su joj priredili kiklopovci, koji su je, kaže, najprije pozvali da dođe primiti nagradu, a zatim joj hladnokrvno javili da je ipak ne može dobiti.

Švicarci

U istoj emisiji nastupila je i Nicole Kwiatkowski, odvjetnica koja zastupa udrugu Franak u sporu protiv banaka i kredita u švicarcima. Bila je to svijetla točka u televizijskom programu, u odvjetništvu, u tragediji s kreditima. Žena koja kaže da ne želi biti bogata jer je ne zanima način života koji dolazi s bogatstvom i koja ne pripušta medije u svoj osobni život iako je, ne želeći to, postala javna osoba – ulijeva povjerenje i u svim drugim pitanjima. Slušajući je, prvi put sam se zaista ponadala da bismo mogli postići pravdu, mi mali protiv velikih, kao Nives protiv Kiklopa.

Treću ženu koja je obilježila prošlu godinu neću imenovati, ne zaslužuje spominjanje, jer je njezina zasluga mračna, štetna i natražna. I skupa.

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku), Dnevnik vremena, Knjige koje (ne)čitam, Moja reagiranja i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s