Nisam dugo: Tange,

samo ne znam koji redni broj.

Moja trenutno najbliskija prijateljica V. i ja tako smo različite da gotovo nema teme u kojoj se slažemo ni razgovora koji nije rasprava.

Ona je prava dama, elegantna, nikad ne podiže glas, ne psuje, ne govori ružno o drugima  na temelju indicija, nego samo kad ima dokaze. A ja… sve to isto, časna riječ 🙂  . Ona je razborita s novcem i nikad ne ostavlja bakšiš na šanku, a ja, seljo-beljo, bosančina jedna najobičnija, ne pijem kavu ako nemam za bakšiš. Ona prešuti kad je netko prost ili bezobrazan, jer uopće nema registar prepoznavanja prostaštva, a ja prepoznam i prije nego što će netko biti bezobrazan i reagiram (ali samo u sebi 😦 )  tako da i sama vidim kako (u sebi) nisam ništa bolja od tog prostaka.

Ja ne vjerujem liječnicima i lijekovima, sama se liječim ili se pravim da mi nije ništa, a moja V. ide doktoru i kad poreže mali prst. Dođemo na isto: ja sam živa i čitava, umjereno neurotična, a o njoj neću, nije pristojno o zdravlju neprisutnih.

Povezuje nas samo jedna stvar: ona voli čitati, a ja volim pisati.

Zbližile smo se nakon što je ona pročitala moj prvi roman, Taksi za televiziju. Iznenadila sam se kad mi je to javila i kad je rekla da se „cijelo ljeto družila“ sa mnom, da se nije mogla odvojiti od preteške knjige (kilu i dvadeset), koju je teglila na plažu…

Bila sam ushićena, naravno.

Otada se družimo. Nikad prije nismo, iako se poznajemo od rane mladosti. Bile smo „hipiji“ u zajedničkom društvu na Zdencu, studirale na istom fakultetu, radimo u istom poduzeću.

Ali. U zadnje vrijeme na našim su se kavama počele pojavljivati iskre iritiranosti, što me jako zabrinulo, jer osim S. i nje više i nemam prijatelja. Svi su pootpadali zadnjih nekoliko godina kao lišće sa stabla ujesen.

Jesen?! Jesen? Da to nije zbog jeseni mog života?

Pa sam je pitala zašto se ona u stvari sa mnom druži, kad smo toliko različite? Rekla je: „Znaš, u stvari, ja sam se u tebe ‘zaljubila’ kad sam čitala Taksi.  Tek sam iz knjige shvatila kakva si. Da nisam čitala, ne znam…„ Kao prava dama, nije nastavila misao.

I, kako slučaj voli ići na ruku kad procijeni da treba, V. je ovih dana imala gripu i bila na bolovanju, pa je imala vremena pročitati i pokoji članak s mog bloga, što inače ne čini. Kad se vratila na posao, kod nje je bilo one nekadašnje simpatije prema meni. Rekla je: „Znaš kak si me dirnula onim…“

Isti gornji slučaj naveo me i na današnji post blogera Christiana Mihaija, vrlo darovitog mladića koji se bavi pisanjem – i odlično piše – i koji putem bloga skuplja novčana sredstva kako bi se i dalje mogao živjeti od pisanja. Vjerujem da uspijeva prilično skupiti, jer ima puno pratitelja, među njima i mene, samo ja za sada ništa ne mogu priložiti.

(Treba učiti od mladih. Zašto se ja nisam sjetila skupljati novac za svoj kredit, time bih rasteretila um i dušu, te bih i ja imala vremena i volje za pisanje?)

U svom današnjem postu Christian je linkao kratak intervju s piscem Davidom Fosterom Wallaceom, koji je u svom kratkom životu i spisateljskom vijeku bio vrlo uspješan i utjecajan. Ubio se u 46. godini.

U tom intervjuu on kaže nešto što me fasciniralo jednostavnošću, preciznošću i neporecivošću: „Umjetnost treba uznemiriti mirne, a umiriti uznemirene. (…) Čitajući djelo nekog autora, ja imam pristup njegovom umu više nego što mogu imati pristup umu drugog čovjeka u stvarnom životu. (…) Čitajući, prelazim u drugi svijet onako kako ne mogu u stvarnom životu…“

Ovo ne trebam kvariti nikakvim svojim komentarom. Samo moram opravdati tange. Tange u naslovu su jer: 1. ljudi ne vole čitati duge postove, pogotovo kad su ni o čemu; 2. ljudi čitaju postove i kad su dugi ako misle da su o seksu.