Lijepa knjižničarka

(Posvećeno mojoj Elementarnoj Pogodi)

Jutros sam išla vratiti knjige u knjižnicu. Među njima i onu užasno prevedenu, nepismenu Zonu mjesečine, čija bi autorica, Ildikó von Kürthy, imala razloga tužiti izdavača da samo zna što su joj od romana napravili.

Za pultom je bila moja lijepa knjižničarka, najljepša knjižničarka koju sam ikad vidjela. Kad je sad tako lijepa, kakva je tek bila kao mlada! I kako je tako lijepa uopće stigla biti knjižničarka? Ima možda šezdeset i pet godina, nije prepravljana, nema filere, obrazi su joj prilično ovješeni, a brazde uz nos i usta u skladu s godinama. Čak se i ne šminka. Jedino uvijek nosi zgodne, ženstvene haljinice i bluzice, a kosa joj je na mladenački opušten način ležerno skopčana, prosijeda. Ima divne plave oči i lijepa usta.

“E, baš dobro da ste vi u smjeni”, kažem.

“Da?!”

“Da. Jer ćete vi najbolje razumjeti, nećete krivo shvatiti…” I kažem joj kakva je knjiga Zona mjesečine, kako je zgodan roman unakažen lekturom i prijevodom. “Ne govorim to kao kritiku, samo mislim da na te stvari svi trebamo reagirati… Ne bi se smjelo dogoditi.”

“A zašto ste mislili da ću ja to najbolje razumjeti?” pita me ona ne komentirajući knjigu.

“Zato što ste tako lijepi. Lijepi ljudi su uvijek dobronamjerni. Pa nećete misliti da kritiziram zato da bih se pravila važna.”

Ona se smije, smije se normalno, a ne kao da mi se čudi ili kao da afektira, smije se jer joj je smiješno. “Prvi put čujem da su lijepi ljudi dobronamjerni. A i ne mislim da sam lijepa… možda nekad bila.”

“Jeste, lijepi ste. A lijepi ljudi su dobronamjerni, jer su zadovoljni.”

Ona upitno digne obrve na “zadovoljni”, a ja brzo objasnim: “Zadovoljni sobom, zadovoljni od samog pogleda u ogledalo.”

Ona se još slađe smije i vrti glavom.

“Pa da”, nastavljam ja, ne dam se smesti, “znate li što je najčešći, najjači i najneizbježniji uzrok depresija?”

“Ne.” Oči joj se smiju.

“Pogled u ogledalo.”

***

Ali nije bilo tako, nije bila lijepa stara knjižničarka nego njezina mlada kolegica, jedna koja uvijek sjedi nepomično kao kolona za vezanje brodova, a lice joj je nepomično kao i trup, samo joj se miču oči i ruke kad zadužuje i razdužuje knjige.

Kad je obavila što je morala, rekla sam: “Ja bih samo htjela reći… ” Pomaknula je oči prema gore. “Ovaj roman, ovo je kriminal, ovom izdavaču trebalo bi zabraniti rad…” Knjižničarka nije ništa rekla, pa sam završila: “Samo sam to htjela reći, da znate.”

U to je iza police s knjigama izvirila druga knjižničarka, jedna koja je tiha kao mišić i pomalo smetena, skromna ženica, po opisu baš onakva kako čovjek zamišlja knjižničarku. Postalo mi je neugodno, jer mi je baš ona preporučila knjigu. Čula je razgovor i vidjela knjigu koju sam držala u ruci, pa je smjerno priznala: “Meni je bila zgodna… ne znam… žao mi je.”

Nitko mi neće vjerovati – i meni samoj bilo je previše – kako me zaboljelo što sam je povrijedila, i glava me zaboljela, jer ona se tada potrudila da mi predloži nešto dobro, meni koja u knjižnicu uvijek dođem bez naočala i bez informacija, samo tražim nešto smiješno. A ja joj uzvraćam ovako, nezahvalno i uvredljivo, možda joj je moglo izgledati i bahato.

“Ma roman je jako zgodan”, brzo sam odgovorila, “samo…”. I nisam znala što bih još rekla, jer mi ju je bilo žao. Čak sam se zaboravila ispričati, zaboravila sam naglasiti zahvalnost. Bilo mi ju je žao zato što je tako spremno priznala, iako je mogla ne priznati, mogla se bar praviti da se ne sjeća.

Bilo mi ju je žao jer ne zna samu sebe zastupati… U stvari, bilo mi ju je žao jer sam je prepoznala. Sebe u njoj. Ona je ja.

***

A poslije, na poslu, tražila sam neke svoje narudžbe, a nisam se usudila pitati onoga koga treba pitati. Unaprijed sam znala što će mi odgovoriti i unaprijed me zaboljela glava. Moja Elementarna slučajno je svratila baš u trenucima tih mojih muka i instruirala me kako se trebam postaviti – odlučno, naravno – i samu sebe zastupiti: “Moraš, mama, nemoj da vide da se bojiš!”

“Ali, što ako sam ja zaboravila predati? Ili ako su mi već prije javili, a ja nisam vidjela u hrpi mejlova?”

“Pa šta onda”, rekla je moja Elementarna ne trepnuvši. “Mama, nikad ne smiješ priznati, ni kad si kriva, tako ljudi to rade da bi bili jači. A ne ti, ti priznaš i kad nisi!”

Pile moje odraslo, pametno i hrabro.

Jedino, možda ljudi to ne rade da bi bili jači, nego zato jer jesu jači?

Obećala sam da ću joj javiti ako ispadne dobro.

(Kako ću joj reći: prošlo je dobro, ali ne zbog mog odlučnog držanja, nego zbog slučaja.)

***

Nakon nekoliko sati, u stvari, nakon cijelog dana:

P.S. Opet sam zaboravila poantu. A poanta je ovo: više sam se ispričavala svojoj lijepoj knjižničarki, koju nisam ni uvrijedila, nego knjižničarki mišici, koju sam ponizila. Beaty rules

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku) i označen sa . Bookmarkirajte stalnu vezu.

4 odgovora na Lijepa knjižničarka

  1. Nisi ti (nismo mi) slaba ili bez hrabrosti. Tako si vaspitavana (kao i mi). Da je nedajbože potrebno, verujem da bi ispoljila više hrabrosti i nesebičnosti (to je u ovoj temi važno) nego neko od pripadnika mlađe generacije.

    O snishodljivosti, odnosu prema autoritetima i slično, nećemo sada. To je ionako između redova…

    Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      Hvala ti, Grofe, ali bojim se da ne bih bila hrabra i nesebična. Sumnjiva sam si 🙂 Ali bih se trsila. A ono između redova, da, pa ti znaš, tu su glavne informacije. Ne želim se kititi perjem koje nije moje.

      Sviđa mi se

  2. arrow3 napisao:

    Pa da… Kod kuće sam razgoropađena ko vođa čopora kada brani svoje. U javnosti daleko pristojnija i poniznija, baš kao što gost rekao.

    Bez obzira, lepo si ovo upakovala, onako zgodno 🙂

    Sviđa mi se

  3. vesna napisao:

    E vidiš – ja sam sebi sumnjiva zato što nikad nisam znala biti npr. majka vučica koja grize sve oko sebe da obrani mladunce, nego sam kukavički poslušna, tako mi bar izgleda ovako unatrag… To je ujedno odgovor i grofu, nisam u ovo htjela ulaziti ali si me navukla onim vođa čopora.
    Bome, i ti si iskrena, jako.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s