Diplomatski auspuh, zaplet

 Posavjetovao me S. da zapišem tablice, pa da istražimo kojemu veleposlanstvu pripadaju i da im javimo kako se njihov vozač ponaša. A ja sam se dosjetila da ću zapisivati tako da  vozač vidi kako zapisujem, pa će mu već i to biti upozorenje.

I zaista.

Jutros, auto je na istom mjestu, ali je motor ugašen, a vozač stoji vani. Ja svejedno izvadim papirić (listić sinoćnjeg Lota) i zapišem broj.

Prema očekivanju, vozač mi se obrati: „Sviđa vam se broj, gospođo?“

Naš čovjek, tvrdi štokavac, unjkav glas.

„Stojite ovdje svako jutro s upaljenim motorom, usmrdite cijeli trg…“

„A kaj bi trebo, sjedit u ugašenom autu na minus deset?“

Odmah mi ga je malo žao. „Zašto morate sjediti u autu?“

„A gdje da budem?“

U nastavku sam rekla neke gluposti koje ne želim ponoviti jer mi nisu na ponos. Evo samo jedne za primjer: otkrila sam mu da kod nas ne postoji zakon, ali izrazila nadu da će ga možda njegov šef naučiti pristojnom ponašanju…

Kako me on uporno gledao kao da sam bez pameti i bez mozga, dramatično sam završila: „Vi sigurno imate djecu. Ako vas nije briga za tuđu, znate li koliko ovim trujete svoju djecu?“

„Svašta“, rekao je on, a ja sam mu za kraj uputila više tužan nego prijekoran pogled, da bolje zapamti poruku.

I ostala smiješna sama sebi.