Bez naslova

Ovo što ću napisati neće zvučati umiljato, a možda ni čovjekoljubivo, ali ću svejedno napisati.

Internetom kruži priča o neobičnom slučaju: neki je beskućnik zaustavio ženu na ulici i pitao je ima li mobitel. Začuđena, žena je rekla da ima. On ju je zatim pristojno zamolio da za njega sa svog mobitela nazove broj humanitarnog telefona za pomoć poplavljenima, a on će joj dati sedam kuna u gotovom. Žena je nazvala, nije od njega uzela novac, nego mu je još i dala sav sitniš koji je imala.

To je lijepa strana humanitarne pomoći.

Ja nisam nazvala nijednom i ne ponosim se time.

Zašto nisam?

S mobitela ne mogu, jer imam mobitel na bon na kojemu nema dovoljno kuna.

S posla se ne može zvati, imamo zabranu takvih brojeva, a nemamo mogućnost reći: želim nazvati deset puta, a vi mi to skinite s plaće.

Ne mogu ni s kućnog telefona, jer smo prije nekoliko godina tražili da nam se stavi zabrana na međunarodne pozive, a „paket“ je takav da uz to idu i zabrane poziva prema mobilnim mrežama i brojevima koji počinju s 060.

Zašto smo tražili tu zabranu? Zato što nas je netko preko telefonskog interneta izhakirao za osam tisuća kuna u roku od tri dana. Srećom, četvrtog je dana nestalo struje (u Rogoznici je to uobičajena pojava), inače ne smijem ni zamisliti koliki bi bio račun.

Jer, T-com ne oprašta dug, iako zna da je u pitanju hakiranje. Ne smatraju se ni odgovornima što nemaju adekvatnu zaštitu. Jedino su velikodušno pristali da dug platimo na rate. Logično pitanje: „Pa recite nam, kako se uopće možemo zaštititi da se to ne ponovi?“ Slijeganje ramenima: „Jedina sigurna zaštita je da stavite zabranu međunarodnih poziva.“

Na šalteru do nas bio je stariji čovjek s računom od trideset i četiri tisuće. On to nije potrošio, kaže, otkud toliki račun? U odijelu je, odijelo izlizano, siromašan je. Znoji se pretoplo odjeven na trideset stupnjeva, sigurno se uredio za ići u grad, priprosti starac vjerojatno poštuje sve što sliči na vlast,  držanje mu je pokorno i skrušeno, odijelo je odjenuo iz poštovanja i pristojnosti prema važnoj ustanovi. Žena mu monotono ponavlja da mora platiti i nabraja mogućnosti plaćanja, a on sluša izgubljeno i ne shvaćajući. On ponavlja svoje, jer drugo ne zna, a ona svoje, jer joj se živo fućka.

I sad, budi human u ovakvom sistemu, u kojemu tebe može svatko, a ti nemoćan u trpnom položaju.

Uz zabranu koju sam sama sebi postavila, da punim imenima spominjem Q1 i Q2, sama sam sebi zabranila i da govorim o siromaštvu. Čemu risati vraga na zid, da parafraziram svoju V., kad je on itekako stvaran. Zato ću ga, ako ga već budem morala spomenuti, nazvati Q3.

Dopustite da samo još ovaj put kažem da sam u totalnom Q-urcu 3. (Hvala još jednom, Labilna!)

To me spriječilo da učinim ono što bih u normalnom životu, u normalnoj zemlji, učinila: kupila bih higijenske potrepštine i posteljinu, kante i gumene čizme, kekse i sokove.

Od početka sam znala da će to sa skupljanjem odjeće i obuće prerasti u cirkus, iako nisam mislila da će biti i takvih koji će u paketima donositi stare dronjke, štikle i kupaće kostime. Jutros slušam na televiziji čovjeka iz Crvenog križa koji kaže da su sva njihova skladišta zatrpana odjećom, moli da se odjeća više ne donosi i kaže: „Znate, ljudi ne žele nositi tu odjeću. Čovjek na sebi ima košulju u kojoj je otišao i nema ništa drugo, ali ne želi odjeću iz pomoći. Neki kažu da je to ponos, ali ja mislim da je to odbijanje da se prihvati istina…“

Ja mislim da nije ni jedno ni drugo. S postradalima je kao s bolesnima: oni znaju da su normalni ljudi koji su trenutno u nevolji, da je ta nevolja ograničenog djelovanja, a ne od sada zauvijek njihova sudbina, i da može zadesiti svakoga.  Samo ih mi, nepostradali, vidimo kao žrtve, kao ljude svedene na svoju nesreću, ne vidimo u njima cijele ljude sa cijelim životima. I osjećamo se nadmoćno sigurnima s druge strane životne barikade, kao da imamo potvrdu da nas takva nevolja ne može zadesiti.  Od te nadmoćne sigurnosti dolazi sažalna plemenitost. Nakon poplave, plima dobrote.

Od humanitarnih akcija svi imaju koristi: ljudi se osjećaju dobrima i plemenitima, bude se zajedništvo, solidarnost i radost darivanja.  Pjevači si povećavaju popularnost, mediji gledanost, slušanost, tiražu i broj posjeta na stranicama, novinari pohvale od šefova, političari se iskazuju.

Svima je dobro, samo su žrtve i dalje j. stranka.

Neka je i tako, kako kaže moja Elementarna, važno je da je pomoć skupljena. U pravu je, velika je to stvar, sakupljeno je oko 40 milijuna, na razne načine. Ubrzat će obnovu i povratak kućama.

Ali meni je mučno od tih humanitarnih akcija. Što smo radili prije poplave, mi dobri ljudi, novinari, pjevači, političari?

I nije to najvažnije pitanje. Najvažnije je pitanje što ćemo raditi poslije, kad sve ovo prođe. Šutke čekati sljedeću poplavu, uspokojeni vlastitom dobrotom? Hoćemo li se bar zapitati tko nam je to i čime dao priliku da iskažemo toliku plemenitost?

Ne tako davno jedna je nesreća također ujedinila dobri hrvatski narod: bolest djevojčice Nore Šitum. Počela je akcija sakupljanja novca za jedinu nadu: eksperimentalno liječenje u Americi. Iako se u javnosti raspravljalo je li pravedno da jedno dijete ima priliku zato što ima prodornu majku, jer tako bolesne djece u Hrvatskoj ima mnogo, nemali novac brzo je sakupljen. Filozofski rečeno, nemaju svi ljudi istu priliku u životu. Djevojčica je, na žalost, umrla. Sad se oko novca sudski spore roditelji i udruga za pomoć oboljeloj djeci. Svaka strana ima svoju istinu, a djeca umiru.

Tada sam predlagala (kome? sebi u njedra) da se za taj novac kupi, na primjer, uređaj za mjerenje dioksina, kad već kažu da je to najkancerogeniji spoj koji postoji na Zemlji. Ili nešto drugo što bi smanjilo broj oboljele djece.

Zato mi je mučno. Humanitarne akcije za mene su kao jata zlogukih ptica od kojih se crni nebo: one su znak da je bila nesreća. Što je više crnih ptičurina, znači da je više unesrećenih.

Nije dovoljno davati da bismo se osjećali dobro, treba davati da bi drugima bilo istinski bolje.

Zato predlažem preventivne humanitarne akcije.

Podržavam apel koji čujem na televiziji: molimo, nastavite donirati, jer će ovim ljudima pomoć i dalje trebati. Podržavam ga uz preinaku: nastavite donirati, da se izgradi sustav zaštite od poplava.

Osnujmo zakladu, a radovima neka rukovodi Crveni križ, a ne država.

Jutros mi moja Elementarna pokazuje kako su zaštitu od poplava riješili u Austriji: uz pomoć plastičnih pregrada koje se dižu zajedno s razinom vode, nabujala rijeka izgleda kao zatvoreni bazen. Desetak metara ispod razine vode, uz samu plastičnu ogradu, čovjek, u stvari Austrijanac, mirno kosi svoju tratinu.

Zar smo mi u nekoj vremenskoj kapsuli, pa do nas ne dolaze takve tehnologije? Zar naši lopovi političari ne mogu biti kažnjeni tako da se njihova pokradena imovina proda na dražbama i taj novac preda u ruke Crvenom križu da povede radove? Je li ovo što govorim naivno? Neostvarivo? Možda glupo? Ali, kako kaže bosanski vic: bolje ispast glup nego iz aviona.

Treba pitati postradale: kad bi mogli birati, bi li im bilo draže da se ovaj put sami izvuku, bez pomoći, ali da znaju da im se ovo više nikad neće ponoviti? Što bi oni izabrali? Hoće li ih itko pitati?

Zašto nisam stavila naslov na tekst? Zato što sam htjela da ovo bar netko pročita.

Da sam napisala Humanitarna pomoć, mislili biste da ću i ja patetično guslati o tome kako smo humani i složni, kako nas je nevolja ujedinila. Da sam stavila naslov Druga strana humanitarne pomoći, mislili biste da ću pisati o prijevarama. A o tim stvarima svi već sve znaju.

Nisam htjela pisati ni o tome kako mi se ponekad čini da su nam svima izvadili mozgove iz glava, zgnječili ih u pire i onda zaimačama u svaku glavu utrpali podjednaku količinu nemisleće sive mase.

Htjela sam samo iznijeti prijedlog koji opet ponavljam: skupljanje preventivne humanitarne pomoći, da nam djeca manje obolijevaju i da nam ljudi manje stradavaju u poplavama, da budemo sitiji i veseliji, kritičniji prema vlasti, nemilosrdni prema političarima koje plaćamo da nam služe.

Molim vas, ako je itko nekim slučajem došao do kraja ovog teksta, pa i ovo čita, podržite moju inicijativu, ne odbacujte je dok se ne dokaže nemogućom.

Pomišljam na to da postanem svoj vlastiti eksperiment i počnem se baviti politikom da provjerim hoće li me politika pokvariti. Kad bih se ikada počela baviti politikom, upisala bih se jedino u stranku ORaH, ne zato što su uspjeli na europskim izborima nego zato što su, kako kaže Holi, jedina stranka u Hrvatskoj koja ima kadrovsku politiku, primaju one koji žele ostvarivati zajednički cilj i koji zaista žele raditi.

I na kraju, prikladno, evo što Meša Selimović kaže o vlasti:

Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži i njegova predstava o sebi je uvijek ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupima, jer kriju pred njim svoje mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna i ljudi to prihvataju. Nitko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor i nitko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vezujući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikom to ni na um ne pada. I nikog to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, ko noćni leptiri na plamen svijeće.

 

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Dnevnik vremena. Bookmarkirajte stalnu vezu.

10 odgovora na Bez naslova

  1. TamoiOvde napisao:

    Dopada, baš mi se dopada tvoje ispisano.

    Liked by 1 person

  2. Ligia Luckhurst napisao:

    Vesnic, preventivna humanitarna pomoc vec postoji. Zove se porez. No kad dodje do njegove rspodjele…

    Sviđa mi se

  3. Ukoliko ti sve ovo uspe, ne moram se seliti u Švedsku – selim se u Hrvatsku. Ionako me prijateljica svake godine zove u tu Rogoznicu.

    Sviđa mi se

  4. vesna napisao:

    Ah, Rogoznica je izgubila puno od svoje ljepote i mira otkako je sagrađena marina, ali svejedno je lijepa, dođi i javi se, pitaj za mene, selo je malo, netko će znati 🙂

    Liked by 1 person

  5. mojra napisao:

    I Crveni krst neko vodi, neko upravlja i raspoređuje tu pomoć. A to su opet neki ljudi – grešni, kvarljivi, pohlepni…

    Sviđa mi se

  6. Slaven Perovic napisao:

    vesna, vesna , vesna!!!!!!!!!!!!!!

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s