Baš mi se…

Jučer predvečer, kad sam se vraćala s posla, i kad je grad vibrirao od sretne nervoze pred utakmicu, a pokraj mene prolazili grozdovi crveno-bijelih mladih navijača i navijačica,  slušala sam razgovor dvojice mladića koji su hodali ispred mene. U stvari, jedan je govorio, a drugi slušao.

Taj koji je govorio bio je niži i nešto širi u ramenima, definitivno bolje građen, majica mu se napela preko leđa, uska mišićava stražnjica napinjala uske traperice, hodao je čvrsto, malo raširenih nogu i raširenih ruku, razmetljivo, dok se visoki pokraj njega, pogrbljen u ramenima, kako se često pogrbe previsoki mladići, pomalo klatio i zaplitao nožicama koje su malo išle u iks.

„I znaš kaj“, govorio je niži, „ja sam ti njoj pred svima, buraz, vjeruj mi, pred svima, reko: ‘Baš mi se kara, ajmo u auto!’ Ona na to veli: ‘Pa tek sam došla…'”, oponaša ženski glas i kretnje i nastavlja: “Kužiš? Nemreš vjerovat! I ja velim ‘Ajd, ajd, idemo k tebi doma. I otišli smo, pokaral sam ju i otišel.“

Naravno, nisam izdržala da se ne osvrnem i ne pogledam mu lice kad sam ih pretekla: tamna kosa zategnuta u smiješan rep na tjemenu, a oko lica izbrijana, lice izrazito lijepo, pomalo nalik na Branda.

I ne izlazi mi iz glave taj njegov monolog. Tuko jedna zaljubljena, mislim, zašto mu nisi odgovorila: „I meni se baš kara, samo ne s tobom!“ Valjda znaš da kod njega nemaš šanse, nemaš što izgubiti. Kad nemaš što izgubiti, nasrći, gazi. Da je tako Hrvatska nasrtala na Meksiko, koja isto nije imala što izgubiti, možda ne bi (tako lako) izgubila.

Mislim na tu nepoznatu a poznatu curu i žalim što u njezinim godinama, kad sam bila nesigurna kao maslačak, ni sama nisam znala uzvratiti udarac svima onima koji su me ponižavali samo zato jer su to mogli.

 

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku). Bookmarkirajte stalnu vezu.

2 odgovora na Baš mi se…

  1. Ja sam delio šamare, ali meni je bilo lako – nisam bio devojka.

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s