Nije me pregazilo vrijeme nego…

Sretnem svoju bivšu kozmetičarku koju nisam vidjela nekoliko godina, jer ne odlazim na tretmane (Q2 i Q3) i zaprepastim se kako je mladolika i lijepa, a znam da smo vršnjakinje. Iščuđavam se iskreno i usklikujem u nevjerici, a ona na moje čuđenje odgovara skromno, ali koketno: „Ma, joj, nemojte, pretjerujete, zbilja…“

„Vjerujte, iskreno sam zadivljena“, kažem joj. „Da ne znam, nikad vam ne bih dala više od četrdeset.“

„Pa ipak mi je to profesija“, smijulji se ona.

Da je ta profesija tako moćna, mislim ja, ne bi bilo starih ni ružnih žena. Odem čudeći se tajni njezine mladosti.

Sutradan, sretnem znanicu koju nisam vidjela svega nekoliko mjeseci. A promjena drastična: i ona izgleda blistavo, mladoliko, svježe, kao da mi je kći, a ne vršnjakinja. I od nje odem čudeći se, ali suzdržanije, sve mi je to čudno, pa to poslije prepričavam našoj zajedničkoj znanici, koja mi kaže: „Kaj ti ne znaš?! Za zadnju lovu si je platila plastičnu operaciju, fejslifting.“

Tek tada sam shvatila da je od toga mlada i moja kozmetičarka i da sam u stvari bila vrlo neugodna što sam se toliko čudila.

I tako, eto, mene nije pregazilo vrijeme – i neće, jer vrijeme nikoga ne gazi, samo nas neumitno goni – nego estetske operacije.

Na što me to podsjeća? Na što, na što? A, da! Na one SF filmove o hibernaciji ili o putniku iz Svemira koji se vrati na Zemlju, zemaljsko vrijeme protjecalo je drugačije nego svemirsko, pa je on ostao mlad, a na Zemlji je zatekao svoju ženu kao staricu… I onda on više ne pripada nikamo, ni među svoje stare vršnjake ni među mlade, s kojima ga  ne veže ništa osim mladolikog izgleda.