Uznemirovina

Tek što sam prošla onu dvojicu mladića, sretnem svoje tri kolegice umirovljenice. Jedna od njih zazvala me i pozdravila.

Njih tri na prvi pogled stare gospođe, neobična tri lika, a već na drugi one iste kolegice kakve pamtim. Ona koja me pozdravila jedina je izgledala prisebno i prisutno. Uvijek je bila najizdržljivija, od one vrste maznih i umiljatih žena koje su naizgled dobrodušne patkice, a iznutra čelični zmajevi.

Druga me gledala kao kroz paučinu, pa nisam bila sigurna probija li se kroz tu paučinu napor sjećanja da me prepozna ili ima mrenu. I sad je lutkasto ljepuškasta kakva je uvijek bila i s frizurom kakvu je uvijek nosila: plava ravna poluduga kosa i šiške. Nisam se mogla sjetiti ni gdje je radila ni kako se zove, iako znam da sam je dobro poznavala.

Treća, krupna, visoka, velikih grudi i jakih nogu, i sa sedamdeset je zadržala dojam stamenosti i jedrine. Ali  znoj joj je curio ispod kose koja se lijepila po čelu, obje su je prijateljice držale ispod ruku, pogled joj je gubio fokus, nestabilna na čvrstim nogama, vidim, supijana. S njom sam radila dvadeset godina, ali me se ona uopće nije mogla sjetiti. A kad smo joj sve tri objašnjavala koja sam, rekla je: „Kako ne bi znala, pa radile smo skupa, samo si mi se promijenila… A ti nisi još u mirovini?“

„Kaj bi bila ak ne mora“, rekla je patkica. “Ja bi kopala po kontejnerima da mi moj sin ne pomaže.“

„Ja sam se prijavila za publiku“, rekla je kršna. „Al me rijetko zovu, kažu da imaju previše penzionera. Iako se to sad loše plaća, cijeli dan osamdeset kuna i više ne daju ručak.“

“Bar se malo družimo”, rekla je lutka.

Na tome smo stale. Tužna bilanca. Zar itko zaslužuje takvo starenje?

Nitko se više ne sjeća da mirovina dolazi od korijena mir. A penzija od latinskog pensio = plaćanje. Vrijeme je da se smisli nova riječ. Uznemirovina? Nemirnovina? Kontejnerovina? Životarina? Spid (speed) za smrtarinu? Nemam mašte.

Ali izlaza ima. Neki dan umro je moj dragi, daroviti, proslavljeni kolega u 67. godini. Još prošle godine tumarao je dugačkim hodnicima i obilazio kancelarije po kojima je morao skupljati bezbrojne papire i potpise za umirovljenje. Vedre naravi i pun poleta, planirao je raditi honorarno, struka mu je kreativna. Nije uživao ni cijelu godinu: konačno rješenje. (Patetično? Da, ali zar je neistinito? Pretjerano?)