Nisam dugo

o prosjacima.

Sve je više staraca i starica koji nisu profesionalci a prose. I starosni prosjek je sve viši. Oni su mjera naše bijede.

Na Paromlinskoj je jedan uredan starčić koji ne izgleda kao pijanac, često mu dam po kunu-dvije.

Na Zrinjevcu se pojavila jedna nova bakica, lijepo odjevena i počešljana, gotovo elegantna, sitna i skladna.

(Kažem ja da se siromaštvo najsporije odražava na odjeći, pogotovo ako je današnji prosjak još nedavno bio dobrostojeći, pa je kupovao kvalitetnu robu. Po tome se i zna da nije profesionalni prosjak, profesionalci nose tuđe dronjke.)

Pristojno mi je prišla i zamolila koju kunu.

“Pa kako, gospođo, da morate prositi?” nisam odoljela da ne pitam, ali sam odmah počela skupljati sitniše, da zna da ću joj dati.

“Moja gospođo, devedeset i jedna mi je godina… Skupim za hranu, ne treba mi puno…”

“Bože, toliko godina! Ne izgledate… Pa kako… Zar…?”

“Bolje da ništa ne pričam”, rekla je.

Podragala sam je po ramenu. Poljubila sam je u obraz tako što sam se polako saginjala ka njoj, da se stigne odmaknuti ako joj smeta, to što sam joj dala nekoliko kuna ne daje mi za pravo da slinim po njoj. Bila sam dirnuta i zamalo sam se rasplakala, a ona me gledala bezizražajnim sivim okicama, nema nikakve sumnje da joj je pogled bio hladan, a ne samo prazan.

Malo dalje, stari Cigo kojemu se uvijek u prolazu nasmijem, a on me pogleda kao malo dijete kad se duri. On se duri a ja mu se smijem jer sam mu jednom prišla i rekla:

“Zašto tako zdrav i mlad i zgodan čovjek prosi?”

U pogledu mu se brzo smijenilo iznenađenje, zatim zadovoljstvo i ponos, a onda se sjetio da treba biti snužden i smjeran, pa me pogledao molećivo. “Ma kako mlad i zdrav, gospođo moja…”

Od tada mu se uvijek nasmijem, a on se duri i kima glavom kao neshvaćena duša, ali svaki put traži, iako zna da mu neću ništa dati.

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Dnevnik vremena. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s