Ulica slamka spasa

 

Jutros sam prošla Gagarinovim putom.  Gagarinov put promijenio je ime. Nema službenu gradonačelnikovu pločicu, nego samo velika bijela slova otisnuta na tlu, kao žigom: ULICA SLAMKA-SPASA.

Gagarinov put pješačka je staza koja vodi od Trešnjevačkog placa do Savske ulice, pokraj triju parkova, uz dječji vrtić, studentski dom, dom umirovljenika i rasadnik. Ne znam nijedan put koji se smjestio u ljepše susjedstvo. Starosjedioci ga zovu Potok.

Put je dovoljno širok da njime mogu jedna uz druga voziti dječja i invalidska kolica, a uz stazu su klupe. Klupe su ljeti uvijek zauzete: umirovljenici se tu sastaju i druže, a studenti uče. Na tim su klupama sjedili nebrojeni zaljubljeni parovi i iz staračkog i iz studentskog doma.

Na jednoj od tih klupa i ja sam provela najzaljubljenije djevojačke dane, pa je razumljivo da ću uvijek voljeti taj naš Potok.

Na Potoku smo svi bili kao kod kuće. Svijet u malom: studenti i starci s jedne strane, vesela graja vrtićke dječice s druge. Roditelji s djecom, ljudi s psima. Užurbane domaćice s punim torbama s tržnice. Stare prijateljice u šetnji, svaka sa svojim štapom. Tu i tamo koji mladi menadžer koji se parkirao u poprečnoj uličici i koji se žuri na sastanak u banku.

Otkako je Hrvatska osiromašena, Gagarinov put postao je ilegalna tržnica starih stvari: djedice i bakice rasprostru po stolnjacima i plahtama svakakvu starudiju koju mogu naći po kući: muške cipele već skvrčene po obliku nečijih stopala koja su dugo obuvale; ženske cipele smiješnih potpetica i zaboravljenih modela; raščupane lutke kojima nedostaje ruka ili noga, nekima su upale oči, nekima je neko dijete razrezalo usta da mogu jesti – znam to, to sam i ja radila svojim lutkama; sitnice, godinama ostavljane u neku ladicu, kojima je odavno zaboravljena svrha: kopče s remena, upaljači, bedževi, olovke, magneti, značke, dugmad; dijelovi alata i komadi drveta i lima koji još mogu za nešto poslužiti; jakne i kaputi neodredive starosti, po rubovima prljavi i izblijedjeli; stare haljine i bluze; žurnali i časopisi; jastuci i dijelovi zavjesa…

Tu i tamo naiđe policija, ne rastjeruje ih, nego samo obavlja dužnost. I da ih pokušaju rastjerati, nitko od prodavača ne bi mogao potrčati. Pločnik im je prenizak za sjedenje, pa donose svoje stoličice. udruže se oko nečijeg rasprostrtog stolnjaka i čavrljaju. Ne brinu se previše da će im netko ukrasti robu iz izloga.

Danas je, zbog oblačnog i kišnog vremena, na potoku bio samo jedan stolnjak. Asortiman uobičajen, ali su prodavačice dvije tinejdžerke.

Nisam zastala zbog njihove robe, nego zbog natpisa uz rub puta:  ULICA SLAMKA-SPASA.

Ovih sam dana nekako plačljiva (iskreno se pitam zašto, najozbiljnije, nije ironija, jer koliko se ja razumijem u plačeve, oni uvijek dolaze iznutra, iz biti i iz duše, ne može se plakati zbog nečega tako sporednoga kao što su kredit i novac), pa me ovaj natpis dirnuo do suza.

„Tko je ovo napisao?“ pitam djevojke. Neosjetljivo od mene, nisam se sjetila da će se one ponadati kako sam zastala da nešto kupim.

„Ne znamo, nismo mi“, kaže jedna.

„Ovo je divno“, kažem ja.

Druga djevojka me radoznalo pogleda: „Zašto je to divno?“

„Pa zato“, objašnjava joj prijateljica, „što je mnogim ljudima ovo zadnja slamka spasa da imaju od čega živjeti.“

Okrene se meni i kaže: „Kupite nešto.“

„Vjeruj mi da nemam ni kunu, žao mi je. Da imam, sigurno bih nešto kupila. Kupit ću drugi put, časna riječ.“

„Dobro, hvala“, kaže djevojčica.

 

 

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Bookmarkirajte stalnu vezu.

7 odgovora na Ulica slamka spasa

  1. Negoslava napisao:

    Tužno.
    Tužno i tamo i ovde.
    Svuda.
    A sam tekst je odličan, ko i uvek.

    Sviđa mi se

  2. vesna napisao:

    da, tužno, tužno, tužno! kad ćemo se već jednom naljutiti na lopove! hvala za ono odličan, srce si!

    Sviđa mi se

  3. Slamka spasa me asocira na ono “Vojska spasa” – natpis na pokrivačima što ih koriste pripadnici znamenite grupe TNT (“Alan Ford”).

    Sviđa mi se

  4. tangolina napisao:

    Prelepo si ovo napisala, i tačno se oseti tvoja emotivnost…Verujem da ulicom slamke-spasa prodju mnogi koji bi mogli da pomognu a da i ne primete taj natpis, trgovce ili robu…pomoć uvek dodje od onih koji malo imaju…

    Sviđa mi se

  5. vesna napisao:

    i tebe je lijepo čuti nakon dugo vremena :- a moja emotivnoist je nekako sve gorkastija

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s