Vrag kupuje anđele

Je li se zaista ikada do zvijezda stizalo preko trnja, ili je uvijek bilo preko leševa, kao sada?

Je li ta izreka samo jedan od kardinalnih falsifikata ljudske povijesti?

Šačica nakaradnih umova proizvodi sustav, a sustav proizvodi nas ostale.

Najmanji je problem što nas pretvara u lopove, veći je problem što od nas stvara kukavice i nesuosjećajne lešinare. Kako u Državi, tako i u Firmi.

Rado bih napisala i koja država i koja firma, ali to bi bilo utuživo i taj bih spor sigurno izgubila, jer sporove dobivaju oni koji imaju novac. Uvijek je pravda bila u rukama onih koji imaju moć, samo što je sada moć samo u novcu.

Smiješno je i žalosno da nam nešto tako nevažno kao što je novac kroji život i oduzima slobodu. I srce.

U Pothodniku, žena koja ne izgleda kao prosjakinja, s djevojčicom pokraj sebe, moli: „Bar jednu kunu… Imajte srca.“

Okrenem glavu od nje. Nemam srca, jer nemam kunu. A ona moli tako očajnički, da me boli srce koje nemam.

Jedna političarka jedne države, zvana Crna Mamba, šeta gradom u pelerini opšivenoj krznom, s mužem u nadnaravno dobrim tenisicama, sa smiješkom širim od ulice u kojoj upravo kupuje sitnice za Božić. Ta je sjajna, luksuzom obavijena gospođa, puštena iz pritvora i čeka suđenje. Optužbe protiv nje su teške, a mogu se svesti na jednu riječ: krađa. Živi i radi u najsiromašnijoj županiji te države, u kojoj ljudi gladuju čak i više nego u ostatku zemlje. U simpatičnoj trgovini skupog kiča uslužne prodavačice ustrčale su se oko nje, jer u toj državi nije sramota biti pod istragom ni u zatvoru, ako ti nisu oduzeli plijen. Nude joj sve i svašta. Ali nasmiješena, mirišljava i lijepa crna gospođa kaže:

„Ne, ne, ne! Želim kupiti anđele!“

Ma što je to, u stvari, zatvor? Nije ona ta koja je bila u zatvoru, u zatvoru smo mi. U zatvoru neimaštine, moram reći patetično, jer bolje ne znam. Dobro je rekao jedan natjecatelj u Piramidi, najpraktičnije bi bilo da cijela Država bude jedan veliki zatvor.

Jedna se skupina ljudi udružila u zajedničkoj tužbi protiv banaka u vezi s kreditima i nezakonitim dizanjem kamata. Začetnik i vođa grupe već je postao javno poznata ličnost, jer obično od njega novinari uzimaju izjave. Jedan od uvjeta za tužbu su dokumenti koje banka treba ispostaviti svojim dužnicima, a ti dokumenti čekaju se tjednima: nema zakona koji bi bankama dao rok u kojemu to moraju poslati.

Taj vođa pohvalio se svojoj skupini: „Ja sam papire dobio odmah drugi dan, valjda su se ipak preplašili mojega imena.

Ja (smijem reći da sam to bila ja, jer samu sebe neću tužiti) sam mu odgovorila, s cc na cijelu grupu: „Čestitam! Posudite i nama svoje ime.“

On mi nije odgovorio, ali mi je odgovorila jedna članica naše skupine: „Poštovana, molim da svoju privatnu prepisku ne šaljete svima!“

„Poštovana“, napisala sam, „ovo nije privatna prepiska, nego se tiče svih nas koji još nismo dobili otplatne planove i specifikaciju uplata.“

Napisala sam, ali nisam poslala, jer sam shvatila: pa ona to i sama zna, samo se dodvoravala vođi grupe.

Nisam napisala ništa, ali sam se isključila iz tako jadne skupine. Ako među sebi sličnima ne mogu naći suosjećanje i podršku, gdje mogu?

U jednoj firmi jedna mlada žena sjedi u petak popodne za radnim stolom i ljuto plače jer ne stigne završiti sav posao koji je pred njom. Ne usuđuje se priznati da ne stigne. Pomoć ne može dobiti jer se to protivi planu racionalizacije poslovanja, iako se otvaraju mnogo skuplja i manje potrebna radna mjesta. Nikoga ne zanima to što bi jedna njezina greška firmu koštala više nego pomoćnikova godišnja plaća. Kad dođe kući, rastrojeno se dere na dijete, pa mu se poslije plačući  ispričava. A dijete, desetogodišnjak, oprašta joj, jer se brine za mamu.

Jedan vrstan znalac, ugledan stručnjak, pa čak i javno poznat, u svojoj je firmi zguran u zapećak. Sa svih ga je poslova izgurao mnogo mlađi kolega, kojega je upravo on nekoliko godina ranije primio kao suradnika. Mlađi kolega sposoban je, inteligentan, ambiciozan i simpatičan. Osim najbližih oko njega, svi su mislili da je i dobar čovjek, pa mu je bilo tim lakše prokrčiti si put i posjeći svo… trnje koje mu se našlo na putu. Brzo je postao šef starijem kolegi, pa mu je još lakše oduzimao projekt po projekt. Stariji je dolazio na posao, sjedio, šutio, igrao pasijans i pio antidepresive. Kad je mladi procijenio da je starijega dovoljno ubio u pojam da mu više neće moći uzvratiti udarac, na kolegiju mu je, pred svima, rekao ovako: „Jebi ga, T., ti nikaj ne radiš, ja ti neću potpisat plaću! Daj se malo trgni, čovječe!“

I T. mu nije uzvratio, nego je povećao dozu antidepresiva. Mlađi mu se poslije nekoliko dana ispričao, ali nasamo. Stariji je bio zadovoljan, ipak je dobar dečko. Tek poslije neog vremena shvatio je kako je osramoćen javno, a ispriku je dobio samo tajno.

Cijelo to vrijeme, javni ugled bio mu je postojan, jer je uistinu bio vrstan stručnjak. No, jadni, izgaženi čovjek sve se više čudio kako ga uopće itko cijeni.

Mladi šef potrudio se proširiti priču kako stariji ništa ne radi, tu i tamo dometnuo bi blagonaklono opravdanje: „Jebi ga, veliki je znalac, ali nije više mlad, valjda mu je dosta svega.“ Pa je i dalje svima bio simpatičan, pošten dečko.

„Znaš“, rekla mi je jedna kolegica, „ja to ne mogu vjerovati, ali priča se da T. zbilja niš ne radi. Zvali su ga neki dan za onaj program, još ništa nije napravio…“

„Znaš“, kažem ja njoj, „zamisli ovo: odrežeš čovjeku obje noge, zašiješ badrljke, pa kad zacijeli, natjeraš ga da trči. I on ne može trčati bez nogu, a ti kažeš: ‘E, žao mi je, stari moj, zakazao si. Pa ti ni trčati ne možeš!’“

Obećavam, kunem se, ako ikada otkrijem neku svoju moć (paranormalne sposobnosti, vradžbine?) ili je iznenada steknem (Loto?), iskoristit ću je da ispravim sve nepravde za koje znam.